Kad tišina zamijeni smijeh: Priča jedne majke

“Opet ništa…” prošaputam sebi dok gledam u ekran mobitela. Prošla su tri dana otkako sam zadnji put čula glas svog sina, a i tada je razgovor trajao jedva pet minuta. “Mama, žurim, javit ću ti se kasnije.” Kasnije nikad ne dođe.

Sjedim u malom stanu na Grbavici, gdje svaki kutak nosi uspomene na dane kad je kuća bila puna smijeha. Sjećam se kako je Dino trčao hodnikom, kako sam ga tješila kad bi pao, kako smo zajedno učili prva slova. “Mama, pogledaj!” vikao bi dok bi crtao sunce na papiru. Sada sunce više ne izlazi u mom stanu, samo sjene prošlosti.

Nedjelja je, dan kad su nekad svi dolazili na ručak. Miris sarme i domaćeg kruha širio se stubištem, a ja bih s ponosom gledala kako Dino i njegova supruga Ivana vode za ruku malog Leona i malu Saru. Danas kuham samo za sebe. Nekad skuham previše, pa ostavim tanjir viška na stolu, kao da će se neko ipak pojaviti.

Jednog dana skupila sam hrabrost i nazvala Dinu. “Dino, sine, kako ste? Hoćete li doći ovaj vikend?” Čula sam šumove u pozadini, dječji smijeh, ali njegov glas bio je umoran. “Mama, stvarno ne znam… Ivana ima posao, djeca imaju treninge, znaš kako je…” Znam ja, ali ne želim znati. Znam da sam postala zadnja na listi prioriteta.

Ponekad mislim da sam možda previše tražila. Možda sam bila naporna kad sam ga podsjećala da obuče potkošulju ili kad sam Ivani savjetovala kako da djeci pravi čaj od kamilice kad su bolesni. Možda sam trebala pustiti da sami nauče. Ali zar nije to posao majke? Da brineš i kad te više niko ne treba?

Jedne večeri zazvonilo je na vratima. Srce mi je poskočilo – možda su došli iznenada! Otvorila sam vrata, ali to je bio susjed Adnan. “Dobar dan, teta Marija! Treba li vam šta iz prodavnice?” Zahvalila sam mu i rekla da mi ništa ne treba. Kad je otišao, sjela sam na stolicu i zaplakala. Nisam plakala zbog njega, nego zbog sebe – jer mi je tuđi mladić ponudio pomoć prije nego moj vlastiti sin.

U parku ispod mog prozora često vidim druge bake s unucima. Igraju se, smiju se, nose im sendviče i sokove. Ja sjedim za prozorom i gledam ih kao kroz staklo akvarija – blizu su, ali nedostižni. Jednom sam srela komšinicu Nadu u liftu. “Jesi li vidjela moju Anu? Došla mi s djecom iz Zagreba!” pričala je s osmijehom. Samo sam klimnula glavom i poželjela joj lijep dan.

Ponekad me uhvati bijes. Sjetim se svih onih noći kad sam ostajala budna čekajući da Dino dođe iz izlaska, svih onih sati provedenih na autobuskoj stanici dok sam ga pratila na fakultet u Mostaru. Sjetim se kako sam prodala zlatni lančić od pokojnog muža da mu kupim laptop za studij. Sve bih opet isto uradila – ali boli što sada nisam ni poziv daleko.

Jednog dana odlučila sam otići kod njih bez najave. Spremila sam kolač od jabuka koji Dino voli još od djetinjstva i krenula tramvajem prema Ilidži. Kad sam stigla pred vrata, čula sam buku iz stana – djeca su se igrala, Ivana je nešto vikala iz kuhinje. Pozvonila sam i čekala. Vrata je otvorio Leon, iznenađen: “Baka!” Ivana je izašla iz kuhinje s krpom u ruci: “Marija! Mogli ste barem javiti da dolazite… malo nam je haos danas.” Dino je izašao iz sobe s mobitelom na uhu: “Mama, što nisi javila? Imam važan poziv…”

Osjetila sam se kao uljez u vlastitoj porodici. Sjela sam za sto, ponudili su mi kafu i komad kolača koji sam sama donijela. Djeca su trčala oko mene, ali nisu imala vremena za priču – crtani filmovi su bili zanimljiviji. Ivana je pričala o poslu, Dino o kreditima i ratama za auto. Nisam imala šta reći osim: “Drago mi je da ste dobro.” Nakon sat vremena ustala sam: “Idem ja sad, imate vi svojih obaveza.” Dino me ispratio do vrata: “Mama, nemoj zamjeriti… znaš kako je danas tempo života.”

Vratila sam se kući s osjećajem praznine koji nije mogao ispuniti ni najljepši kolač ni najtoplija kafa. Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam stare fotografije – Dino u prvom razredu, Dino na maturi, Dino s Leonom u naručju kad se rodio… Sve te slike govore o ljubavi koja sada živi samo u albumima.

Sljedećih dana nisam zvala ni pisala poruke. Pustila sam da tišina govori umjesto mene. Možda će primijetiti moju šutnju? Možda će im nedostajati moj glas? Dani su prolazili, a telefon je ostao nijem.

Jednog jutra stigla mi je poruka od Dine: “Mama, jesi li dobro? Nisi nam se javljala.” Odgovorila sam kratko: “Dobro sam, sine.” Nije pitao više ništa.

Sada sjedim ovdje i pišem ove riječi jer ne znam kome bih ih rekla. Pitam se: Je li ovo sudbina svih majki koje su dale sve za svoju djecu? Je li moguće da ljubav postane teret kad djeca odrastu? Možda nisam savršena majka, ali zar nisam zaslužila barem jedan poziv više?

Što vi mislite – jesmo li mi roditelji sami krivi što nas djeca zaborave ili je to jednostavno život? Da li ljubav ima rok trajanja ili samo mijenja oblik?