Kada telefon zazvoni i zaboli: Ispovijest majke iz Novog Sada
“Milena, opet ti zvoni telefon!” povikao je moj muž Dragan iz dnevne sobe, dok sam ja stajala pored prozora i gledala kako kiša neumorno udara po starim pločicama našeg dvorišta. Srce mi je preskočilo, jer sam znala da je to Ana. Uvijek je zove u isto vrijeme, kao da je to neka obaveza koju mora odraditi. “Halo, mama?” njen glas bio je tih, umoran, kao da joj je teško izgovoriti i te dvije riječi. “Ana, dušo, kako si? Jesi li jela? Kako ti je na poslu?” iz mene su izletjela pitanja, a ona je samo uzdahnula.
“Dobro sam, mama. Samo sam htjela pitati možeš li mi poslati nešto novca ovaj mjesec? Znaš da mi je stanarina opet poskupila, a plata kasni…”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. Nije me pitala kako sam ja, ni kako je Dragan. Samo novac. Uvijek novac. “Ana, znaš da nije lako ni nama… Dragan je ostao bez posla prošle zime, a meni su smanjili sate u školi. Ali…”
“Znam, mama, ali stvarno mi treba. Obećavam da ću ti vratiti čim dobijem platu.”
Laž. Znam da neće vratiti. Nikada nije vratila. Ali kako da odbijem svoje dijete? Kako da joj kažem ne, kad znam da je sama u tuđem gradu, bez porodice, bez prijatelja? “Poslat ću ti koliko mogu,” prošaputala sam i osjetila suze kako mi klize niz lice.
Dragan je sjedio za stolom i gledao me s tugom u očima. “Opet traži? Milena, ne možemo više ovako. Dajemo joj sve što imamo, a ona nas se sjeti samo kad joj nešto treba.”
“Znam, Dragane, ali… ona je naše dijete. Ne mogu joj okrenuti leđa.”
Sjetila sam se dana kada je Ana odlazila za Zagreb. Imala je samo dvadeset godina, puna snova i nade da će pronaći bolji život nego što smo joj mi mogli pružiti ovdje. Plakala sam cijelu noć nakon što je otišla. Dragan je pokušavao biti jak, ali vidjela sam ga kako krišom briše suze dok je gledao njenu praznu sobu.
Godine su prolazile, a Ana se sve više udaljavala od nas. Prvo su to bili rijetki pozivi, onda samo poruke za rođendan ili praznike. Svaki put kad bi došla kući, osjećala sam kao da razgovaram sa strancem. Nije više bila ona djevojčica koja bi mi trčala u zagrljaj nakon škole.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom i jeli supu od graška koju Ana nikad nije voljela, Dragan je tiho rekao: “Možda smo pogriješili što smo joj dali previše slobode. Možda smo trebali biti stroži.”
“Možda,” odgovorila sam, ali nisam bila sigurna. Jesmo li stvarno pogriješili? Ili je ovo jednostavno život?
Prošle zime Ana nije došla za Božić. Poslala je poruku: “Mama, ne mogu doći, imam previše posla.” Znam da nije istina. Vidjela sam slike na Facebooku – bila je na nekoj zabavi s prijateljima. Te noći nisam mogla spavati. Dragan je šutio cijeli dan.
Ponekad se pitam voli li nas Ana uopće ili smo joj samo bankomat koji koristi kad zatreba? Sjećam se dana kada se rodila – kako sam je držala u naručju i obećala sebi da ću uvijek biti tu za nju. Ali sada… sada se osjećam kao da sam izgubila dijete koje sam toliko voljela.
Prije nekoliko tjedana Dragan je završio u bolnici zbog visokog pritiska. Nazvala sam Anu: “Ana, tata ti je loše. Možeš li doći?”
“Mama, stvarno ne mogu sada. Imam važan sastanak na poslu.”
Nisam znala što reći. Samo sam spustila slušalicu i plakala cijelu noć.
Dani prolaze u tišini. Dragan i ja sjedimo jedno pored drugog, ali između nas stoji zid tuge i razočaranja. Ponekad razgovaramo o Ani, ponekad šutimo satima.
Jednog dana stigla nam je poruka od Ane: “Mama, tata… oprostite što se rijetko javljam. Znam da vas povređujem, ali ponekad mi je teško pričati o svemu što me muči ovdje. Volim vas.” Nisam znala što osjećam – tugu ili olakšanje?
Dragan me zagrlio: “Možda joj ipak značimo više nego što mislimo.”
Ali svaki put kad zazvoni telefon, srce mi stane od straha – hoće li opet tražiti novac ili će napokon pitati kako smo mi?
Ponekad se pitam: gdje smo pogriješili? Jesmo li mogli nešto drugačije? Ili su djeca jednostavno osuđena da odu svojim putem, a roditelji ostanu čekati njihov poziv koji uvijek zaboli?
Što vi mislite – ima li nade za nas? Je li ljubav dovoljna da premosti ovu udaljenost?