Kada ti porodica okrene leđa: Moj život između tišine i bunta

“Milena, opet si zaboravila ugasiti svjetlo u hodniku! Koliko puta ti moram reći?” vikao je moj brat Goran dok je zalupio vrata dnevne sobe. U tom trenutku, dok sam stajala na hladnim pločicama kuhinje, osjećala sam kako mi se srce steže. Nije to bilo prvi put da me netko u mojoj kući tretira kao da sam nevidljiva ili, još gore, kao da sam teret. Mama je šutjela, gledala kroz prozor, a tata je samo odmahnuo rukom. U toj tišini, osjećala sam se kao da nestajem.

Godinama sam bila ta koja popušta, koja ne diže glas. U našoj obitelji iz Zagreba, a kasnije i kad smo se preselili u Sarajevo zbog tatinog posla, uvijek se znalo tko ima pravo glasa. Goran je bio mezimac, a ja – Milena – ona koja pomaže, sluša i ne smeta. “Žensko dijete mora biti skromno,” govorila bi baka Ljubica dok mi je plela pletenice. “Ne valja se suprotstavljati muškarcima u kući.”

Ali kako da šutim kad vidim nepravdu? Kako da ne reagiram kad Goran uzima novac iz mamine torbe, a ona to prešuti jer ga “život nije mazio”? Kako da ne puknem kad tata svake večeri pije i viče na mene jer nisam dovoljno dobra studentica prava, iako sam upisala fakultet samo zbog njega?

Jedne večeri, dok su svi gledali televiziju, skupila sam snagu. “Zašto uvijek ja moram čistiti za svima? Zašto Goran nikad ne pomogne? I zašto vi to dopuštate?” Glas mi je drhtao, ali riječi su bile jasne. Mama je šutjela, Goran se nasmijao podrugljivo: “Opet ti s tim feminističkim glupostima. Hajde, idi operi suđe.”

Tata je ustao, lice mu je bilo crveno od bijesa: “Dok si pod mojim krovom, radićeš kako ti kažem! Ako ti se ne sviđa – vrata su ti otvorena!”

Te noći nisam spavala. Sjedila sam na krevetu i gledala kroz prozor u praznu sarajevsku ulicu. U glavi su mi odzvanjale tatine riječi: “Vrata su ti otvorena.” Prvi put sam ozbiljno pomislila da ih iskoristim.

Sljedećih dana atmosfera u kući bila je ledena. Nitko mi nije govorio ništa osim nužnog. Mama bi mi ostavljala tanjur hrane na stolu bez riječi. Goran me ignorirao ili dobacivao otrovne komentare. Osjećala sam se kao stranac u vlastitom domu.

Jednog popodneva, dok sam spremala knjige za fakultet, mama je tiho ušla u sobu. Sjela je na rub kreveta i šaptom rekla: “Milena, nemoj se svađati s njima. Znaš kakvi su muškarci ovdje. Trpi malo, proći će…”

“Mama, zar ti stvarno misliš da je bolje šutjeti cijeli život? Zar si ti sretna ovako?” pitala sam kroz suze.

Nije odgovorila. Samo je ustala i izašla iz sobe.

Te večeri odlučila sam otići. Spakirala sam nekoliko stvari u ruksak i napisala kratku poruku: “Ne mogu više živjeti ovako. Volim vas, ali moram pronaći sebe.” Izašla sam iz stana bez buke, srce mi je tuklo kao ludo.

Prvih nekoliko dana spavala sam kod prijateljice Sanje na Dobrinji. Njena mama me dočekala raširenih ruku: “Dijete moje, nisi prva ni zadnja kojoj je porodica okrenula leđa jer nije htjela šutjeti.” Sanja me tješila: “Znaš koliko nas ima koje trpimo zbog tradicije? Vrijeme je da se nešto promijeni.”

Ali nije bilo lako. Tata mi nije odgovarao na poruke. Mama je jednom poslala kratko: “Jesi li dobro?” Goran me blokirao na svim društvenim mrežama. Osjećala sam se izdano, ali i slobodno – prvi put nisam morala nikome polagati račune.

Na fakultetu su me profesori počeli primjećivati jer sam se uključivala u rasprave. Jedan od njih, profesorica Jasmina iz Mostara, rekla mi je: “Milena, tvoj glas vrijedi. Nemoj ga više nikad gušiti zbog drugih.” Te riječi su mi dale snagu.

Počela sam raditi u jednoj nevladinoj organizaciji koja pomaže ženama žrtvama obiteljskog nasilja. Svaka njihova priča bila je slična mojoj – šutnja, strah, ali i nada u promjenu. Upoznala sam Lejlu iz Tuzle koja je pobjegla od muža nasilnika i sada sama podiže dvoje djece; Ivanu iz Osijeka koju su roditelji izbacili jer nije htjela udati se za čovjeka kojeg su joj izabrali.

S vremenom sam pronašla mali stančić u Sarajevu i počela živjeti sama. Bilo je teško – često nisam imala ni za režije ni za hranu – ali osjećaj slobode bio je neprocjenjiv.

Nakon godinu dana mama me nazvala: “Milena… Tata je bolestan. Pitao je za tebe.” Srce mi se steglo. Nisam znala što osjećam – tugu, ljutnju ili olakšanje što više nisam dio tog začaranog kruga.

Otišla sam ih posjetiti. Tata je bio slabiji nego prije, ali ponos mu nije dopuštao da prizna grešku. Goran me pogledao kao stranca. Samo mama me zagrlila i šapnula: “Ponosna sam na tebe… samo nemoj nikad zaboraviti tko si.” Tada sam shvatila – možda nikad neću imati savršenu obitelj, ali imam sebe.

Danas radim s mladim djevojkama koje žele promijeniti svoj život. Pišem blog o ženskoj hrabrosti na Balkanu i često dobijem poruke: “Hvala što si progovorila umjesto nas.” Znam da nisam sama.

Ponekad se pitam: Je li vrijedilo izgubiti porodicu zbog istine? Ili tek kad izgubimo sve što nas guši – možemo napokon disati punim plućima? Što vi mislite – vrijedi li biti svoj čak i kad ostaneš sam?