Kuća koja nas je razdvojila: Kako je nasljedstvo uništilo moju porodicu
“Ako je kuća samo tvoja, onda smo završili.” Te riječi su mi odzvanjale u ušima dok sam zurio u stol prekriven starim stolnjakom i mrvicama kruha. Dario je ustao, lice mu je bilo crveno od bijesa, a oči pune suza koje nije htio da vidim. Mama je šutjela, stisnutih usana, gledajući u svoje ruke kao da će joj one dati odgovor na pitanje koje nas je sve razdiralo: kako smo došli do ovoga?
Otac je preminuo iznenada, srce ga je izdalo jednog hladnog januarskog jutra. Sahrana je bila tiha, bez velikih riječi, samo šapat molitve i miris svijeća. Dario i ja smo stajali jedan pored drugog, rame uz rame, ali već tada sam osjećao pukotinu između nas. Nismo razgovarali o tome što će biti s kućom, niti o očevim željama. Sve dok nije stiglo pismo od javnog bilježnika.
“Kuća u Sarajevu ostaje sinu Ivanu,” pisalo je. Dario je pročitao naglas, glas mu je podrhtavao. “A meni? Ništa?” pitao je, gledajući mamu, kao da ona može promijeniti riječi na papiru. Mama je samo slegnula ramenima, oči su joj bile crvene od plača.
“Tata je imao svoje razloge,” pokušao sam reći tiho, ali Dario me prekinuo:
“Koje razloge? Da mene izbriše iz života? Da tebi sve ostavi kao da ja ne postojim?”
Nisam znao što da kažem. Istina je bila da sam ja posljednjih godina bio uz oca, vodio ga doktorima, pomagao mu oko svega. Dario je otišao u Zagreb čim je završio fakultet i rijetko dolazio. Ali to nije značilo da ga otac nije volio.
Dani su prolazili u tišini. Mama je kuhala kavu za troje, ali uvijek bi jedna šalica ostala netaknuta. Dario bi dolazio samo po stvari, izbjegavao me pogledati. Jedne večeri sam ga zatekao u hodniku s torbom u ruci.
“Odlaziš?” pitao sam.
“Ovdje više nemam šta tražiti,” odgovorio je hladno.
“Dario, ovo je i tvoja kuća…”
“Ne, Ivan. Tvoja je. Tako piše na papiru.”
Zatvorio je vrata za sobom i tada sam prvi put zaplakao otkako je otac umro.
Prolazili su mjeseci. Mama se povukla u sebe, često bi sjedila na balkonu i gledala prema brdu gdje smo kao djeca trčali za loptom. Ja sam pokušavao održati kuću urednom, ali svaki kutak me podsjećao na Darija – njegove knjige na polici, stari dres FK Sarajeva na vješalici, crteži iz djetinjstva zalijepljeni na vratima ormara.
Jednog dana sam ga nazvao. Telefon je zvonio dugo prije nego što se javio.
“Šta hoćeš?”
“Dario… možemo li razgovarati? Nedostaješ mi. Mami isto.”
S druge strane tišina.
“Nema više šta da se kaže. Ti imaš kuću, ja imam svoj život.”
“To nije istina! Kuća nije važna… važan si ti!”
“Za tebe možda nije važna jer si sve dobio. Ja sam izgubio sve.”
Prekinuo je vezu.
Počeo sam sumnjati u sve – u očevu odluku, u svoju dobrotu, u smisao svega što smo gradili kao obitelj. Mama mi je jedne večeri rekla:
“Tvoj otac nije htio da vas razdvoji. Mislio je da ćeš ti znati bolje od njega kako sačuvati porodicu na okupu.”
Ali nisam znao. Svaki moj pokušaj bio je pogrešan.
Godinu dana kasnije, mama se razboljela. Bolnica, pregledi, čekanja… Dario nije dolazio. Pisao sam mu poruke: “Mama te treba.” Nije odgovarao.
Kad je mama umrla, stajao sam sam ispred groba. Dario se pojavio tek kad su svi otišli. Stajali smo u tišini.
“Znaš,” rekao sam tiho, “ništa mi ova kuća ne znači bez vas.”
Dario me pogledao prvi put nakon dugo vremena.
“Prekasno je za to sada,” rekao je i otišao niz stazu.
Kuća je ostala prazna. Hodam kroz sobe i slušam vlastite korake kako odzvanjaju o zidove pune uspomena i tuge. Ponekad sjedim na balkonu i gledam prema brdu gdje smo nekad bili braća.
Pitam se: vrijedi li išta materijalno ako zbog toga izgubiš porodicu? Može li se ikada popraviti ono što nasljedstvo uništi? Šta biste vi učinili na mom mjestu?