Mali Lav: Priča o hrabrosti malenog Dine
“Mama, hoću li umrijeti?” pitao sam tiho, dok su mi ruke drhtale od hladnoće bolničke sobe. Moja mama, Amela, stisnula je moju ruku tako jako da sam osjetio njenu tugu kroz kožu. “Nećeš, sine. Ti si naš mali lav,” šapnula je, ali u njenim očima sam vidio strah koji nije mogla sakriti. Imao sam samo sedam godina kada su mi doktori u Sarajevu rekli da imam leukemiju. Nisam znao šta ta riječ znači, ali sam znao da se nešto veliko promijenilo.
Moj tata, Zoran, pokušavao je biti jak. Svaki put kad bi došao s posla, donio bi mi čokoladicu i pričao viceve. Ali navečer bih ga čuo kako tiho plače u kuhinji, misleći da spavam. Moja sestra Lana, godinu dana mlađa od mene, nije razumjela zašto više ne mogu s njom igrati nogomet ispred zgrade. “Dino, kad ćeš ozdraviti?” pitala bi svaki dan. Nisam znao odgovor.
Bolnica je postala moj drugi dom. Sestre su bile ljubazne, ali igle su uvijek boljele. Najviše sam mrzio kad bi mi kosa počela opadati. Jednog jutra probudio sam se i na jastuku vidio pramenove svoje smeđe kose. Plakao sam dok me mama nije zagrlila i rekla: “Kosa će opet narasti, ali tvoja hrabrost nikad neće nestati.” Tada sam prvi put povjerovao da možda mogu pobijediti ovu bolest.
Dani su prolazili sporo. Gledao sam kroz prozor bolnice kako druga djeca trče po igralištu. Jednog dana, u sobu je ušao doktor Ivan s gitarom. “Dino, čuo sam da voliš muziku. Hoćeš li da mi pomogneš otpjevati jednu pjesmu?” Klimnuo sam glavom i prvi put nakon dugo vremena osjetio radost. Pjevali smo “Moja domovina” i cijela soba je odjekivala našim glasovima. Muzika mi je postala bijeg od boli.
Nakon mjeseci terapija i borbe, došao je dan kada su doktori rekli da mogu kući na nekoliko dana. Moja porodica je odlučila napraviti veliko okupljanje u našem dvorištu u Zenici. Svi su došli – tetka Sanja iz Splita, djed Mustafa iz Mostara, rođaci iz Zagreba i Tuzle. Svi su donijeli kolače, pite i osmijehe koje dugo nisam vidio.
Ali osjećao sam se drugačije. Bio sam slabiji, bez kose, a djeca su me gledala s mješavinom sažaljenja i znatiželje. Lana me povukla za ruku: “Dino, hajde da otpjevaš onu pjesmu što si naučio s doktorom Ivanom!” U meni se probudila neka nova snaga.
Stao sam pred sve njih, držeći malu gitaru koju mi je tata kupio na pijaci u Sarajevu. Glas mi je drhtao dok sam započinjao:
“Nisam birao ovu borbu,
ali nisam ni odustao,
sunce uvijek iza kiše,
ja sam mali lav što sanja…”
Dok sam pjevao, gledao sam lica svojih najmilijih – svi su plakali, čak i moj strogi djed Mustafa. Osjetio sam toplinu koju nisam osjetio mjesecima. Kada sam završio pjesmu, svi su ustali i zapljeskali. Mama me zagrlila najjače do sada: “Dino, ti si naš ponos!”
Te večeri, dok su svi pričali o mojoj pjesmi, shvatio sam koliko je važno imati porodicu koja te voli i podržava. Bolest me naučila da cijenim svaki trenutak – osmijeh sestre, tatin zagrljaj, miris mamine pite od jabuka.
Nisam znao šta me čeka sutra – možda nova terapija, možda opet bolnica. Ali znao sam jedno: nisam više bio samo bolesno dijete. Bio sam Dino, mali lav koji se bori i pjeva o svojim snovima.
Ponekad se pitam: Koliko nas tek tada shvati koliko smo jaki kad nas život baci na koljena? Da li ste vi ikada morali pronaći snagu tamo gdje ste mislili da je nema?