„Nana, zar ti nije neugodno nositi traperice?“ – Priča o jednoj bosanskoj nani koja odbija stariti po tuđim pravilima

„Nana, zar ti nije neugodno nositi traperice? Pa ti si sad već nana!“, viknula je Ajla dok sam vezivala pertle na svojim starkama. Pogledala sam je preko ramena, osjećajući kako mi srce preskače od mješavine ljutnje i tuge. U tom trenutku, u malom stanu na Alipašinom Polju, kao da su svi zidovi postali svjedoci našeg vječnog nesporazuma.

„Ajla, nisam prestala biti ja samo zato što sam postala tvoja mama, a sad i nana“, odgovorila sam tiho, ali odlučno. Ona je prevrnula očima, uzela mobitel i sjela na kauč, tipkajući poruke nekome kome sigurno nije stalo do toga što ja nosim.

Moja unuka Hana, tek sedam godina, došla je do mene i zagrlila me oko struka. „Nana, vodiš me danas u park?“

„Naravno, dušo“, nasmiješila sam se i pogladila joj kosu. U tom trenutku, Ajla je podigla pogled i rekla: „Samo nemoj opet da te svi gledaju kao da si neka djevojčica. Ljudi pričaju.“

Zaboljelo me. Ne zbog komentara komšija ili prolaznika, već zbog toga što moja vlastita kćerka ne razumije koliko mi znači da ostanem svoja. Sjećam se dana kad sam prvi put obukla traperice – bilo je to 1982., u Sarajevu, kad su svi govorili da su to ‘muške’ hlače. Tada sam bila buntovna djevojka iz mahale, a sada sam buntovna nana.

Moj muž Emir je umro prije pet godina. Otkad njega nema, osjećam kao da sam izgubila dio sebe, ali i dobila neku novu slobodu. Prijateljice su mi govorile: „Sad ćeš ti mirno sjediti kod kuće, gledati serije i čekati Ajlu da ti donese unuku.“ Ali ja nisam mogla. Počela sam ići na zumbu u mjesnom domu kulture, kupila sam bicikl i svako jutro vozim krug oko Miljacke. Ljudi me gledaju, neki se smiju, neki šapuću iza leđa.

Jednom me komšinica Senada zaustavila pred liftom: „Znaš li ti koliko imaš godina? Nana si! Šta će ti te farmerke i te patike? Hajde obuci nešto primjereno.“

Samo sam se nasmijala: „Senada, kad ti budeš imala sedamdeset, obuci šta god hoćeš. Ja ću svoje godine nositi kako ja želim.“

Ali nije lako. Svaki dan osjećam pritisak – od porodice, prijatelja, pa čak i nepoznatih ljudi na ulici. Ajla mi često prigovara: „Mama, šta će reći ljudi? Sramotiš me pred Hanom.“

Jedne večeri, dok smo sjedile za stolom i pile čaj, skupila sam hrabrost da joj kažem sve što me muči.

„Ajla, znaš li ti koliko je teško biti žena u ovoj zemlji? Cijeli život slušam šta smijem, a šta ne smijem. Kad sam bila mlada – ne smiješ kasno kući, ne smiješ nositi kratko. Kad sam se udala – budi dobra žena, dobra majka. Sad kad sam ostala sama – budi tiha, ne ističe se. Zar ne mogu jednom biti samo ja?“

Ajla je šutjela dugo. Onda je tiho rekla: „Bojim se za tebe. Bojim se da će ti neko nešto reći ili uraditi.“

„Ne boj se za mene“, odgovorila sam. „Boj se da ćeš jednog dana zaboraviti ko si bila prije nego što si postala majka.“

Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svim ženama koje poznajem – mojoj rahmetli majci koja nikad nije izašla iz kuće bez marame, mojoj sestri koja je cijeli život provela brinući o drugima. I o sebi – koja još uvijek želi plesati na kiši i voziti bicikl niz Titovu ulicu.

Sutradan sam obukla svoje omiljene traperice i crvenu majicu s natpisom „Život počinje poslije pedesete“. Hana me čekala na vratima s osmijehom.

Na putu do parka srele smo grupu djevojaka koje su me odmjerile od glave do pete. Jedna je šapnula drugoj: „Vidi nanu u starkama!“

Hana me pogledala i pitala: „Nana, jesi li ti sretna?“

Zastala sam na trenutak i pogledala je u oči. „Jesam, dušo. Sretna sam kad mogu biti ono što jesam.“

Kad smo se vratile kući, Ajla je stajala na balkonu i gledala nas kako se smijemo. Nisam znala šta misli, ali prvi put nisam osjećala krivicu zbog sebe.

Možda će me ljudi osuđivati još dugo. Možda će Ajla uvijek željeti da budem ‘prava nana’. Ali ja znam jedno – neću više živjeti po tuđim pravilima.

Ponekad se pitam: Zar nije najveća hrabrost biti svoj čak i kad svi očekuju da budeš neko drugi? Hoće li ikada naše kćerke shvatiti koliko smo morale žrtvovati da bismo bile slobodne?