Nestala u tišini: Ispovijest jedne majke iz Sarajeva
“Amare! Amare!” vrisnula sam kroz prozor, iako sam znala da me ne može čuti. Kiša je udarala po limenom krovu, a miris svježe skuhane kafe širio se kuhinjom. Tog jutra, dok sam pokušavala pronaći mir u rutini, zazvonilo je na vratima. Otvorila sam i ugledala djevojku s mokrom kosom i crvenim očima. “Vi ste Sabina, Amarova mama?” pitala je drhtavim glasom. “Ja sam Lejla… njegova zaručnica. Amar je nestao. Već dvije sedmice ga nema.”
Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama izmiče. Nisam znala ni da ima zaručnicu, a kamoli da je nestao. “Kako to misliš nestao?” prošaptala sam, pokušavajući sakriti paniku. Lejla je ušla, sjela za stol i počela plakati. “Nije mi se javljao danima. Onda sam došla kod vas, ali nisam vas htjela uznemiravati… Nadala sam se da će se pojaviti.”
U meni se probudio stari strah, onaj isti koji me pratio još od rata kad su ljudi nestajali preko noći. Sjetila sam se kako sam tada tražila oca po razrušenim ulicama Sarajeva, moleći Boga da ga pronađem živog. Sada tražim sina.
“Jesi li bila kod policije?” pitala sam je tiho. Kimnula je glavom. “Kažu da odrasli ljudi imaju pravo nestati… Ali Amar nije takav. On bi mi se javio.”
U tom trenutku u kuću je ušla moja sestra Azra, uvijek spremna na sukob. “Šta se dešava ovdje? Ko je ova cura?”
“Amar je nestao,” rekla sam joj kroz suze. Azra je prevrnula očima. “Ma sigurno je negdje s društvom, znaš kakav je on… uvijek bježi od odgovornosti.” Osjetila sam kako me njene riječi bole više nego što bi trebale.
Lejla je izvadila mobitel i pokazala mi poruke koje joj je Amar slao prije nestanka. Zadnja poruka bila je: “Moram ti nešto reći, ali ne preko poruka.” Nakon toga – tišina.
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi se vrtjele slike iz prošlosti: Amar kao dječak, kako trči po avliji; Amar kako me grli kad mu je teško; Amar koji mi nikad nije pričao o svojim problemima.
Sljedećih dana Lejla i ja smo zajedno obilazile njegove prijatelje: Nedima, koji je tvrdio da ga nije vidio mjesecima; Selmu, koja je izbjegavala pogledati me u oči; pa čak i njegovog bivšeg profesora s fakulteta, gospodina Kovačevića. Svi su imali isti odgovor – nisu ga vidjeli, nisu ništa čuli.
Jedne večeri, dok smo sjedile u mojoj kuhinji, Lejla mi je priznala: “Sabina, Amar mi je rekao da ima problema s nekim ljudima… Nisam ga shvatila ozbiljno. Mislila sam da pretjeruje.”
Osjetila sam kako mi srce lupa kao ludo. “Kakvim ljudima?”
“Nije htio reći imena. Samo da ga neko ucjenjuje zbog nečega što se desilo prije par godina.”
Sjetila sam se tada jednog događaja iz 2019., kad je Amar došao kući krvavih ruku i rekao da ga je neko napao ispred kluba. Nikad nije htio pričati o tome.
Sljedećeg dana otišla sam kod svog bivšeg muža, Edina, koji živi s novom ženom na Grbavici. Nikad nismo imali dobar odnos nakon razvoda, ali sada mi je trebao. “Edine, Amar je nestao,” rekla sam mu čim je otvorio vrata.
Pogledao me hladno. “Sabina, znaš da on uvijek pravi dramu. Možda samo želi malo mira od svih nas.”
“Ne razumiješ! Ovaj put nije isto!” viknula sam kroz suze.
Njegova nova žena, Mirela, stajala je iza njega i šutjela. Osjetila sam kako me gleda s visine, kao da sam ja kriva za sve što nam se dešava.
Vratila sam se kući slomljena. Lejla me čekala s toplim čajem i suzama u očima. “Sabina, možda bismo trebale otići kod hodže ili nekog ko zna više… Možda nam može pomoći.”
Nisam vjerovala u takve stvari, ali bila sam očajna.
Sutradan smo otišle kod hodže Mustafe na Bistriku. On nas je saslušao i rekao: “Nekad su odgovori bliže nego što mislimo. Ponekad djeca kriju stvari od roditelja jer ih žele zaštititi od boli.” Dao nam je zapis i savjetovao da ne gubimo nadu.
Dani su prolazili u agoniji i čekanju telefonskog poziva koji nikako nije dolazio. Počela sam preispitivati svaki svoj postupak kao majka – jesam li bila previše stroga? Jesam li ga gušila svojom brigom? Jesam li propustila vidjeti znakove?
Jedne noći sanjala sam Amara kako stoji na obali Miljacke i maše mi kroz maglu. Probudio me zvuk mobitela – nepoznat broj.
“Sabina?” začuo se tihi glas s druge strane. “Ovdje Amar… Dobro sam. Ne mogu ti sada sve objasniti, ali moram biti daleko neko vrijeme.”
“Amare! Gdje si? Zašto mi ovo radiš?” plakala sam u slušalicu.
“Mama, molim te vjeruj mi… Volim te najviše na svijetu.” Veza se prekinula.
Lejla i ja smo plakale zajedno do jutra. Nismo znale šta da mislimo – da li mu prijeti opasnost ili bježi od nečega što ni mi ne možemo razumjeti?
Dani su prolazili sporo kao godine. Porodica me osuđivala – Azra me optuživala da sam ga razmazila; Edin govorio da dramatiziram; komšije šaputale iza leđa.
Ali ja nisam odustajala. Svakog dana izlazila sam na ulicu i gledala prema horizontu nadajući se da ću ugledati njegovu siluetu.
Ponekad se pitam – koliko zapravo poznajemo svoju djecu? Koliko tajni može stati između četiri zida jednog doma? I koliko boli može podnijeti jedno majčinsko srce prije nego što pukne?