Nevidljivi žiri: Jedna haljina, jedno veče i težina presude
“Jel’ ti to ozbiljno misliš tako izaći pred familiju?” – glas mog brata Daria presjekao je žamor u dnevnoj sobi kao nož kroz tortu. Stajala sam pred ogledalom u hodniku, namještajući naramenicu crvene haljine koju sam kupila prošli mjesec u Sarajevu. Haljina nije bila ni prekratka ni preuska, ali bila je drugačija – odvažnija nego što bi moja mama ili tetka Ljiljana odobrile.
“Dario, molim te, nemoj sad počinjati,” šapnula sam, nadajući se da će barem ovaj put prešutjeti. Ali već sam vidjela kako mu se lice napinje, a oči traže podršku kod oca i strica Ivana koji su sjedili za stolom s pivom u ruci.
“Pa šta je? Samo kažem. Nije ovo Milano, ovo je Mostar. Znaš ti dobro kakvi su ljudi ovdje. Sramotiš nas pred familijom!”
Osjetila sam kako mi obrazi gore. Mama je iz kuhinje dobacila: “Ajde, Ajla, presvuci se. Ne treba nam sad još i to na rođendanu tvoje sestre.”
Pogledala sam prema sestri Emi, koja je sjedila za stolom s osmijehom na licu, ali pogledom punim razumijevanja. Znala je ona dobro kako je to biti pod povećalom porodičnih očekivanja. Ona je uvijek birala sigurne kombinacije – duge suknje, bluze bez dekoltea. Ja sam uvijek bila ona koja “prkosi”.
“Mama, to je samo haljina. Nisam gola!” pokušala sam se obraniti, ali riječi su mi zvučale slabo čak i meni samoj.
Stric Ivan se nasmijao: “Ajla, znaš ti da te mi volimo, ali… znaš kako ljudi pričaju. Ne treba ti to.” Njegov glas bio je blag, ali riječi su bile teške kao kamen.
U tom trenutku osjetila sam kako mi se grlo steže. Nisam znala šta više boli – njihova briga ili njihova osuda. Pogledala sam prema Emi koja mi je tiho šapnula: “Ako želiš, možemo zajedno otići gore da se presvučeš.”
Nisam htjela popustiti, ali osjećala sam se kao da stojim gola pred sudom koji ne vidi mene, nego samo ono što nosim. Sjetila sam se djetinjstva, kada su me tjerali da nosim debele hulahopke i džempere jer “tako treba”. Sjetila sam se svih onih puta kad sam poželjela biti neprimjetna samo da ne izazovem još jedan komentar.
Ali sada imam 24 godine. Završila sam fakultet u Zagrebu, radim u marketingu i sama plaćam svoj stan. Zar još uvijek moram polagati račune zbog haljine?
“Neću se presvući,” rekla sam tiho, ali odlučno. “Ovo sam ja. Ako vam smeta, žao mi je.”
Nastao je muk. Tata je spustio čašu i pogledao me ispod obrva: “Ajla, nisi mala više, ali nisi ni sama na svijetu. Mi te samo želimo zaštititi od priča i pogleda.”
“A ko će mene zaštititi od vas?” izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti.
Osjetila sam kako mi oči naviru suzama, ali nisam htjela plakati pred njima. Okrenula sam se i izašla na balkon. Hladan zrak mi je zapekao lice.
S balkona sam gledala svjetla Mostara i pitala se koliko još puta ću morati birati između sebe i njih. Sjetila sam se razgovora s prijateljicom Lejlom iz Sarajeva: “Znaš, Ajla, kod nas žena uvijek mora biti ili previše ili premalo – nikad taman.” Tada mi se to činilo pretjeranim, ali sada…
Nakon nekoliko minuta pridružila mi se Ema. Sjela je pored mene i zagrlila me.
“Znaš da si hrabra? Ja nikad nisam imala snage reći im ne. Uvijek biram mir, ali nekad poželim da mogu biti kao ti.”
Naslonila sam glavu na njeno rame.
“Nije hrabrost kad boli ovako,” prošaptala sam.
U kući su se čuli smijeh i pjesma – rođendanska torta je stigla na stol. Mama me pozvala unutra: “Ajla, hajde, Emina želja je da svi budemo zajedno kad puše svjećice.”
Vratila sam se unutra s osjećajem da ulazim u arenu. Svi su me gledali – neki s odobravanjem, neki sa stidom, neki sa žaljenjem.
Kad je Ema ugasila svjećice, poželjela sam da mogu poželjeti isto što i ona – mir u porodici i prihvaćanje onakvih kakvi jesmo.
Kasnije te večeri tata mi je prišao dok sam skupljala tanjire.
“Znaš, Ajla… možda mi stariji ne razumijemo uvijek sve što vi mladi radite. Ali znaj da te volimo, čak i kad ne znamo kako to pokazati.”
Pogledala sam ga kroz suze koje su mi klizile niz lice.
“Samo želim da me vidite – ne samo šta nosim, nego tko sam ja ispod svega toga.”
Te noći nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o svim ženama koje poznajem – o Lejli koja se nikad nije udala jer nije htjela pristati na kompromise; o tetki Ljiljani koja nikad nije obukla kratku suknju jer joj je muž zabranio; o Emi koja bira mir umjesto sebe.
Koliko nas još mora birati između ljubavi prema sebi i ljubavi prema porodici?
Možda će jednog dana doći vrijeme kad haljina neće biti razlog za svađu, nego povod za razgovor o tome tko smo zapravo.
A vi? Jeste li ikada morali birati između onoga što jeste i onoga što vaša porodica očekuje od vas? Koliko vas to još boli?