Nije kao na filmu, ali je stvarno: Moj život između dva doma
“Milena, jesi li ti normalna? Zar ne vidiš šta ljudi pričaju?” – majčin glas parao je tišinu kuhinje dok sam rezala kruh za večeru. Ruke su mi drhtale, ali nisam htjela da ona to primijeti. Pogledala sam kroz prozor, prema dvorištu gdje su se Ana i Luka igrali u blatu, nesvjesni oluje koja se spremala iznad naših glava.
“Neka pričaju, mama. Neka pričaju šta hoće. Ja znam istinu.”
Ali istina je boljela više nego što sam htjela priznati. Petar je otišao prije tri mjeseca. Samo je jedne večeri rekao: “Ne mogu više ovako, Milena. Guši me ovo selo, guši me ova praznina među nama.” Spakovao je torbu i nestao kao da ga nikada nije ni bilo. Ostala sam sama s dvoje djece, kreditom na kući i pogledima punim sažaljenja i zlobe.
Prvih dana nisam izlazila iz kuće. Selo je malo, svi znaju sve. Zora iz susjedstva dolazila je svako jutro s novim tračem: “Kažu da ti je Petar otišao zbog one Marije iz Požege. Kažu da si ga ti otjerala svojim tvrdoglavim jezikom.” Samo bih šutjela i gledala u pod, ali svaka riječ ostavljala je trag na meni.
Moja sestra Ivana pokušavala me tješiti: “Milena, nisi ti kriva. Muškarci su slabi na nove stvari. Proći će ga, vratit će se on tebi.” Ali ja nisam htjela da se vrati. Ne nakon svega.
Noći su bile najteže. Djeca bi zaspala, a ja bih sjedila za stolom i gledala u praznu stolicu nasuprot sebi. Sjećanja su navirala – prvi poljubac kod stare crkve, svadba na kojoj smo plesali do zore, obećanja koja su nestala kao magla nad Dravom. Pitala sam se gdje sam pogriješila. Jesam li trebala biti nježnija? Jesam li trebala šutjeti kad me povrijedio?
Jedne večeri, dok sam prala suđe, Ana je došla do mene i tiho pitala: “Mama, hoće li se tata vratiti?” Osjetila sam knedlu u grlu. Kleknula sam pred nju i zagrlila je: “Ne znam, dušo. Ali mi ćemo biti dobro. Obećavam ti.”
Dani su prolazili sporo. Počela sam raditi u lokalnoj pekari kod tete Ruže. Ustajala bih u četiri ujutro, mijesila tijesto dok mi ruke nisu popucale od žuljeva. Novac nije bio velik, ali bio je moj. Prvi put u životu osjećala sam da nešto mogu sama.
Ali selo ne prašta ženama koje ostanu same. Na pijaci bi me žene odmjeravale od glave do pete. “Vidi je, sad se pravi važna otkad joj je muž otišao”, šaptale su iza leđa. Jednom me Stjepan iz susjedstva pitao: “Milena, treba li ti muška ruka oko kuće? Znaš, nije lako ženi bez muža…” Osjetila sam kako mi krv vrije u žilama.
“Hvala, Stjepane, ali ja mogu sama. Ako mi nešto zatreba, javit ću se Ivanu ili tati.”
Najviše me boljela reakcija moje majke. Svaki put kad bi došla kod mene, gledala bi me s tugom i razočaranjem.
“Znaš li ti koliko si nas osramotila? Ljudi misle da si ga otjerala! Da si ga varala!”
“Mama, ja znam što sam prošla. Neka misle što hoće. Ja više ne mogu živjeti po tuđim pravilima.” Po prvi put u životu nisam zaplakala pred njom.
Jednog dana stiglo je pismo od Petra. Pisao je da živi u Zagrebu s Marijom, da mu nedostaju djeca i da bi ih volio vidjeti. Srce mi se steglo, ali znala sam da moram biti jaka zbog Ane i Luke.
“Djeco, tata želi da vas vidi. Što vi mislite o tome?”
Ana je šutjela, a Luka je samo slegnuo ramenima: “Ako ti kažeš da možemo…”
Dogovorili smo susret u parku u Osijeku. Petar je izgledao starije, umornije. Marija je bila s njim – visoka, plava žena s osmijehom koji nije dopirao do očiju.
“Milena… hvala ti što si ih dovela,” rekao je Petar tiho.
“Djeca imaju pravo na oca,” odgovorila sam hladno.
Dok su se igrali na toboganu, Petar mi je prišao: “Znam da sam pogriješio. Znam da te ne mogu tražiti oprost…”
“Ne traži ništa od mene, Petre. Samo budi otac svojoj djeci. To im duguješ.” Okrenula sam se i otišla prema klupi, osjećajući kako mi srce puca po stoti put.
Vratili smo se kući kasno navečer. Djeca su bila tiha cijelim putem. Kad smo stigli, Ana me zagrlila: “Mama, volim te najviše na svijetu.” Suze su mi klizile niz lice.
S vremenom sam naučila živjeti sama sa sobom. Počela sam pisati dnevnik – svoje misli, strahove i nade. Prijavila sam se na tečaj krojenja u Đakovu i upoznala Jasnu – ženu koja je prošla isto što i ja.
“Znaš,” rekla mi je jednog dana dok smo pile kavu u njenoj kuhinji, “nije sramota biti sama. Sramota je živjeti lažan život zbog tuđih očekivanja.” Te riječi su mi ostale urezane duboko u srcu.
Danas više ne gledam kroz prozor čekajući Petra. Djeca rastu, ja radim i učim svaki dan nešto novo o sebi. Selo još uvijek priča – ali više me ne boli.
Ponekad se pitam: Je li vrijedilo proći kroz sve ovo da bih napokon postala svoja? Može li žena na Balkanu ikada biti slobodna od tuđih pogleda i očekivanja? Što vi mislite?