Oda Više Nije Moja: U Sjeni Gostujućeg Života
“Ne, mama, ne možeš mi to uraditi!” – glas mi je zadrhtao dok sam stajala nasred kuhinje, stisnutih šaka, gledajući majku kako pere suđe kao da se ništa posebno ne dešava. Sunce je kroz prljavo staklo bacalo blijede zrake na stol prepun mrvica od jučerašnjeg doručka. “Samo na par mjeseci, Lejla. Emir nema gdje, znaš kakva je situacija kod njih.” Majčin glas bio je tih, ali odlučan. Nije me ni pogledala.
Moja soba. Moj svijet. Zidovi prekriveni crtežima, police s knjigama koje sam skupljala godinama, plišani medo kojeg mi je babo donio iz Mostara kad sam imala sedam. Sve to – sada treba pripasti nekome drugom? Samo zato što je Emir ostao bez doma nakon što mu se otac razveo i otišao u Njemačku?
“Zašto baš ja? Zašto uvijek ja moram popustiti?” – suze su mi navirale na oči, ali nisam htjela plakati pred mamom. “Lejla, molim te. Ti si najstarija. Tebi je najlakše. Emir je izgubljen. Treba mu mir.”
Nisam joj odgovorila. Izašla sam iz kuhinje i zalupila vratima svoje sobe, još uvijek moje – barem na nekoliko sati dok Emir ne dođe. Bacila sam se na krevet i zabila lice u jastuk. Osjećala sam se kao gost u vlastitom domu.
Popodne je stigao Emir s torbom i pogledom punim srama. “Hej, Lejla…” promrmljao je, ne usuđujući se da me pogleda u oči. “Nije do mene… Znaš…”
Samo sam klimnula glavom i izašla iz sobe. U dnevnom boravku me čekala sestra Hana, desetogodišnja mudrica koja uvijek sve zna. “Ne budi ljuta na Emira,” šapnula je. “On nije tražio ovo.”
Ali ja sam bila ljuta – na mamu, na Emira, na cijeli svijet. Prve noći spavala sam na kauču u dnevnom boravku, slušajući kako Emir tiho plače iza zatvorenih vrata moje bivše sobe. Mrzila sam ga zbog toga što mi je oduzeo prostor, ali još više sam mrzila sebe jer sam ga sažalijevala.
Dani su prolazili sporo. Svako jutro budila bih se s bolom u leđima i osjećajem da više ne pripadam ovdje. Mama bi mi ostavljala doručak na stolu, pokušavajući biti nježna, ali između nas je zjapila tišina koju nismo znale premostiti.
Jedne večeri, dok sam učila za ispit iz matematike na kuhinjskom stolu, Emir je došao do mene s knjigom u ruci. “Lejla… možeš li mi pomoći oko zadatka?”
Htjela sam ga odbiti, ali kad sam vidjela kako mu ruke drhte, nisam mogla. Sjeli smo zajedno i polako rješavali zadatke. Po prvi put od njegovog dolaska, razgovarali smo kao ljudi – o školi, o tome kako mu nedostaje otac, o tome kako se boji da ga ovdje niko ne želi.
Te noći nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o tome koliko je lako izgubiti sve što voliš – dom, sigurnost, osjećaj pripadnosti. Počela sam primjećivati kako se mama trudi da svima bude dobro, kako Hana pokušava nasmijati Emira, kako babo šalje poruke iz Njemačke i pita jesmo li svi dobro.
Ali ipak… osjećaj nepravde nije nestajao. Jednog dana sam skupila hrabrost i rekla mami: “Znam da si morala tako odlučiti… Ali boli me što nikad nisi pitala kako se ja osjećam.”
Mama me zagrlila prvi put nakon dugo vremena. “Znam, dušo… Ponekad moram birati između loših opcija. Ali nisi sama.”
Naučila sam dijeliti prostor s Emirom – i sobu i tišinu i ponekad smijeh. Naučila sam da porodica nije uvijek pravedna, ali da ljubav ponekad znači žrtvovati dio sebe za nekog drugog.
Ipak, još uvijek se pitam: Da li je ispravno tražiti svoje mjesto pod suncem kad znaš da ćeš nekoga drugog ostaviti u hladu? Da li porodica znači uvijek popustiti ili ponekad treba reći – dosta je bilo?