Senka prošlosti: Ispovijest žene koja je izgubila sebe između dvije vatre

“Jasmina, opet si zaboravila kupiti mlijeko! Kako misliš da napravim kafu bez mlijeka?” glas moga muža, Edina, odjekivao je kuhinjom kao grom. Stajala sam pored štednjaka, ruku uronjenih u hladnu vodu, perući suđe koje se nakupilo od sinoć. Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu, ali nisam odgovorila. Navikla sam na ovakve sitne prigovore, na tu svakodnevnu buku koja mi je već godinama jela dušu.

“Izvini, Edine. Zaboravila sam, imala sam puno posla danas na poslu i kod mame…” pokušala sam objasniti, ali on je samo odmahnuo rukom i izašao iz kuhinje.

Tog jutra, kao i mnogo puta prije, osjećala sam se kao da sam zarobljena između dva svijeta. S jedne strane Edin, muž kojeg sam izabrala s devetnaest godina jer su moji roditelji smatrali da je ‘dobra prilika’. S druge strane, moji roditelji – otac Hamdija i majka Azra – koji su uvijek imali jasnu sliku o tome kakva bi njihova kćerka trebala biti: poslušna, vrijedna, nikad ne prigovarati, uvijek stavljati porodicu ispred sebe.

Sjećam se dana kada sam prvi put poželjela nešto za sebe. Imala sam osamnaest godina i sanjala da upišem Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Moja najbolja prijateljica Mirela i ja sjedile smo na klupi ispred škole i maštale o životu izvan Sarajeva.

“Zamisli nas u Zagrebu, Jasmina! Slobodne, crtamo cijeli dan, izlazimo navečer…” smijala se Mirela.

Ali kad sam to spomenula roditeljima, otac je samo strogo pogledao preko novina:

“Nemaš ti šta tražiti tamo. Žena treba biti blizu porodice. Akademija? Od toga se ne živi.”

Majka je šutjela, ali njen pogled mi je govorio sve – razočaranje što nisam kao druge djevojke koje sanjaju o braku i djeci.

I tako sam ostala. Upisala ekonomiju, upoznala Edina na fakultetu. Bio je tih, ozbiljan, iz dobre porodice. Moji su ga odmah zavoljeli. Vjenčali smo se brzo, a ja sam zakopala svoje snove duboko u sebi.

Godine su prolazile. Rodila sam dvoje djece – Lejlu i Tarika. Život je postao rutina: posao, kuća, djeca, roditelji. Edin je radio u općini, često ostajao duže na poslu. Ja sam bila ta koja je sve držala pod kontrolom – kuhala, čistila, išla na roditeljske sastanke, brinula o bolesnoj majci.

Ponekad bih noću plakala u kupatilu dok su svi spavali. Gledala bih svoje lice u ogledalu i pitala se gdje je nestala ona djevojka koja je voljela crtati.

Jednog dana, dok sam spremala ručak za roditelje – sarme po majčinom receptu – majka me pogledala i tiho rekla:

“Jasmina, znaš li ti koliko si sretna? Imaš muža koji ne pije, djecu koja su zdrava… Šta bi još htjela?”

Nisam znala odgovoriti. Osjećala sam krivnju što nisam zahvalna na svemu što imam. Ali duboko u sebi znala sam da mi nešto nedostaje.

S godinama su se problemi samo gomilali. Lejla je postala buntovna tinejdžerka, često bi vikendom nestajala s društvom. Tarik je bio povučen i zatvoren u sebe. Edin je postao još hladniji; rijetko smo razgovarali osim o svakodnevnim stvarima.

Jedne večeri Lejla se nije vratila kući do ponoći. Edin je vikao na mene:

“Ti si kriva! Previše joj popuštaš! Da si bila stroža kao tvoja majka…”

Osjetila sam kako mi se suze slijevaju niz lice dok sam pokušavala nazvati Lejlu. U tom trenutku shvatila sam koliko sam sama.

Godinu dana kasnije majka je preminula nakon duge bolesti. Otac se povukao u sebe i ubrzo preselio kod sestre u Mostar. Djeca su odrasla i otišla svojim putem – Lejla u Zagreb na studij psihologije (ironija sudbine), Tarik u Njemačku na građevinu.

Edin i ja ostali smo sami u stanu koji mi je postao prevelik i prehladan. Dani su prolazili u tišini; više nismo imali ni razloga za svađu.

Jednog jutra probudila sam se i shvatila da više nemam kome služiti. Djeca su daleko, roditelja nema, Edin živi svoj život pored mene kao stranac.

Počela sam crtati ponovo – stare blokove pronašla sam na tavanu kod oca. Prvi put nakon trideset godina osjetila sam da dišem.

Ali svaki crtež bio je ispunjen tugom i gorčinom. Na svakom listu bila je neka sjena prošlosti – majčin pogled, Edinova šutnja, Lejlina pobuna.

Jednog dana Lejla me nazvala iz Zagreba:

“Mama, jesi li sretna?”

Zastala sam. Nisam znala što da odgovorim.

“Ne znam više što znači biti sretan”, rekla sam tiho.

Danas sjedim sama u stanu u Sarajevu i gledam kroz prozor kako pada kiša. Pitam se: da li je vrijedilo žrtvovati svoje snove zbog tuđih očekivanja? Da li žena na Balkanu ikada ima pravo na vlastitu sreću ili smo svi samo senke prošlosti koje žive tuđe živote?

Što vi mislite? Je li moguće pronaći sebe kad sve oko vas traži da budete neko drugi?