Tri puta majka u jednoj godini: Moja borba, moja snaga

“Jesi li ti normalna, Mirela? Tri puta u jednoj godini? Pa šta će selo reći?” – vikao je moj otac, lice mu crveno od bijesa i stida. Stajala sam na pragu naše stare kuće u okolici Travnika, držeći najmlađu bebu u naručju, dok su mi se dvije starije sestre igrale oko nogu. Kiša je lupkala po limenom krovu, a ja sam osjećala kako mi srce puca na hiljadu komadića.

Nisam znala šta da kažem. Nisam imala snage ni da zaplačem. Samo sam gledala u oca, u njegove ruke koje su nekad nježno držale moju kosu kad sam bila mala, a sada su bile stisnute u šake. Mama je stajala iza njega, šutjela, ali su joj oči govorile sve – tuga, strah, možda i malo sažaljenja.

“Nisam to planirala, babo…” prošaptala sam. “Nisam ni sanjala da će mi život ovako ispasti.”

Sjećam se dana kad sam prvi put ostala trudna. Imala sam 24 godine, radila kao konobarica u malom kafiću u Novom Travniku. Otac mog prvog djeteta, Dario, bio je vozač kamiona iz susjednog sela. Zaljubili smo se brzo, prebrzo – a još brže je nestao kad je čuo za trudnoću. Nije se javio više nikad. Prva trudnoća prošla je u suzama i strepnji, ali rodila sam zdravu djevojčicu, Lejlu. Mama mi je pomagala koliko je mogla, ali otac je tada već bio hladan prema meni.

Nisam ni stigla doći sebi, kad sam nakon šest mjeseci saznala da sam opet trudna. Nisam imala nikoga – ni partnera, ni podršku. Drugo dijete, sinčić Filip, došao je na svijet prije vremena. Liječnici su rekli da je čudo što smo oboje preživjeli. Tada su počele priče po selu: “Mirela ne zna ni ko joj je otac djeteta”, “Sramota za porodicu”, “Ko će nju više uzeti”.

Treća trudnoća bila je najteža. Nisam imala snage ni za šta. Radila sam sve što sam mogla – čistila kuće po selu, prala rublje za druge žene, prodavala domaće kolače na pijaci. Noću bih plakala od umora i straha. Kad sam rodila treću bebu, malu Saru, osjećala sam se kao da sam dotakla dno.

Jedne večeri, dok su djeca spavala, sjela sam na pod kuhinje i gledala kroz prozor u mrak. Pitala sam se: “Zašto baš ja? Zašto me niko ne voli? Hoću li ikad biti dovoljno dobra svojoj djeci?”

Moja sestra Ivana došla je iz Zagreba da me posjeti. Sjela je pored mene i tiho rekla: “Znaš li koliko si jaka? Ja ne bih mogla ovo što ti radiš. Svi pričaju gluposti, ali ti si majka – i to najbolja koju tvoje bebe mogu imati.” Po prvi put nakon dugo vremena osjetila sam da nisam sama.

Ali selo nije praštalo. Na pijaci su me žene odmjeravale od glave do pete. “Evo one što rađa svake godine”, šaptale su iza leđa. Djeca iz škole su zadirkivala Lejlu: “Tvoja mama ne zna ni ko joj je tata!” Srce mi se kidalo svaki put kad bih čula kako plače zbog toga.

Jednog dana, dok sam gurala kolica kroz blato prema kući, zaustavila me susjeda Azra. “Mirela, treba li ti šta? Imam viška mlijeka i pelena.” Pogledala sam je iznenađeno – nisam navikla na dobrotu. “Hvala ti, Azra… Nisam znala da još ima dobrih ljudi ovdje.”

Počela sam polako graditi svoj mali svijet. Prijavila sam se na kurs za njegovateljicu u Zenici. Svaku noć učila sam dok su djeca spavala. Nakon godinu dana dobila sam posao u domu za starije osobe. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam ponos.

Otac mi još uvijek nije oprostio. Kad dođem u posjetu s djecom, sjedi za stolom i gleda kroz prozor. Mama krišom stavlja novac u moju torbu i šapće: “Drži se, dijete moje.” Ponekad poželim vikati na njega: “Zar ti nikad nisi pogriješio? Zar ne vidiš koliko se borim?”

Ali onda pogledam svoju djecu kako se smiju i shvatim – oni su moj razlog da ustanem svako jutro.

Jedne večeri Lejla me pitala: “Mama, hoćeš li se ikad udati?” Naslonila sam joj glavu na rame i rekla: “Ne znam, zlato moje… Možda jednog dana. Ali vi ste mi sada najvažniji.” U očima joj je zaiskrila nada.

Danas živimo skromno ali sretno. Djeca rastu okružena ljubavlju i naučila su da nije važno šta drugi misle – važno je ono što nosimo u srcu.

Ponekad se pitam: Da li bi mi život bio lakši da nisam pogriješila? Da li bi ljudi manje sudili da sam imala muža? Ali onda pogledam svoje troje djece i znam – sve bih opet isto uradila.

A vi? Da li biste imali hrabrosti boriti se protiv cijelog sela zbog onih koje volite?