U Senci Mog Oca: Priča iz Novog Sada
“Ne možeš ti, Ivane, razumjeti što znači biti Petrović!” vikao je stric Željko dok su mu ruke drhtale iznad stola prepunog papira i starih fotografija. Kiša je lupkala po prozoru naše male dnevne sobe u Novom Sadu, a majka je šutke sjedila u kutu, stežući rub marame. Ja sam stajao nasred sobe, osjećajući kako mi srce udara u grlu. Otac je umro prije samo tri dana, a već su se svi ponašali kao da sam ja sljedeći na redu da nosim njegov teret.
“Nisam ja tata, Željko! Nikad neću biti!” izletjelo mi je, glasom koji nisam prepoznao. Stric me pogledao kao da sam ga udario. “Tvoj otac je bio heroj ovog grada! Ljudi su ga poštovali! A ti? Ti bi sve to bacio zbog nekakve istine?”
Istina. Ta riječ me progonila otkad sam pronašao očevu bilježnicu skrivenu iza ormara. U njoj su bila imena, brojevi, šifre – stvari koje nisam razumio, ali sam osjećao da su važne. Otac je bio sindikalni lider, borio se za radnike, ali je uvijek imao neprijatelje. Njegova smrt – iznenadni srčani udar – nikome nije bila sumnjiva osim meni. Znao sam da nešto nije u redu.
Majka je tiho zaplakala. “Ivane, pusti to… Ne diraj u prošlost. Neka mrtvi spavaju.” Ali nisam mogao. Svaki put kad bih zatvorio oči, vidio bih oca kako sjedi za stolom, piše nešto i pogleda me preko naočala: “Sinko, uvijek biraj ono što ti srce kaže.”
Ali što kad srce traži odgovore koje nitko ne želi čuti?
Narednih dana kuća nam je bila puna ljudi. Dolazili su kolege iz sindikata, susjedi, čak i gradonačelnik. Svi su govorili o ocu kao o velikom čovjeku, ali nitko nije spominjao njegove posljednje dane – nervozu, strah, šaptanje s nekim nepoznatim ljudima na telefonu. Samo ja sam znao za te trenutke.
Jedne večeri, dok su svi spavali, otvorio sam očevu bilježnicu i nazvao broj koji je bio podvučen crvenom olovkom. “Halo?” javio se dubok glas. “Ovdje Ivan Petrović… sin sam pokojnog Dragana Petrovića.” Tišina s druge strane bila je dugačka i teška.
“Znaš li što radiš, dečko?” pitao je glas napokon.
“Ne znam… ali želim znati istinu o svom ocu.”
Sutradan sam se našao s čovjekom iz bilježnice – zvao se Dario Kovačević. Bio je bivši radnik tvornice koju je otac pokušavao spasiti od privatizacije. “Tvoj otac je znao previše,” rekao mi je Dario dok smo sjedili u zadimljenoj kafani na Limanu. “Nije umro slučajno. Imao je dokaze protiv ljudi koji danas sjede u gradskoj upravi.”
Osjetio sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Sve ono što sam mislio da znam o ocu bilo je samo djelić istine. Dario mi je dao fascikl s dokumentima i rekao: “Ako ovo izađe u javnost, nećeš biti siguran ni ti ni tvoja majka. Razmisli dobro što ćeš učiniti.”
Vratio sam se kući kasno te noći. Majka me čekala budna. “Gdje si bio?” pitala je tiho.
Lagao sam joj prvi put u životu: “Bio sam kod prijatelja.” Ali ona je znala da nešto nije u redu.
Sljedećih dana osjećao sam se kao stranac u vlastitom domu. Stric Željko me pratio pogledom gdje god bih išao, a majka je postajala sve tiša i povučenija. U školi su me prijatelji izbjegavali – svi su znali tko sam i što se dogodilo.
Jedne večeri stric me zaustavio na hodniku: “Ivane, nemoj se igrati vatrom. Tvoj otac je znao kad treba stati. Ti još uvijek imaš priliku da živiš normalno. Zaboravi na sve ovo.”
Ali nisam mogao zaboraviti.
Odlučio sam otići do novinarke Mirele Jurić iz lokalnih novina. Bila je poznata po tome što ne preza ni pred kim kad traži istinu. Pokazao sam joj dokumente koje mi je Dario dao.
“Znaš li što ovo znači?” pitala me dok joj je glas drhtao od uzbuđenja i straha.
“Znam samo da više ne mogu šutjeti,” odgovorio sam.
Priča je izašla na naslovnici sljedećeg jutra: “Sindikalni lider ubijen zbog istine?” Grad je brujao od glasina, a naša kuća bila je pod opsadom novinara i policije.
Majka me gledala kroz suze: “Zašto si to učinio? Zar ti nije dosta što smo izgubili oca? Sad ćeš izgubiti i mene!”
Stric Željko nije više dolazio u kuću. Prijatelji su me izbjegavali još više nego prije. Ali prvi put u životu osjećao sam da radim ono što moram.
Dario Kovačević nestao je nekoliko dana nakon objave priče. Policija nikada nije pronašla tko mu je prijetio niti tko stoji iza svega.
Godinama kasnije još uvijek osjećam težinu svega što se dogodilo. Otac mi nikada nije rekao cijelu istinu – možda me time želio zaštititi ili mi dati priliku da biram svoj put.
Danas često sjedim na klupi kraj Dunava i gledam u rijeku koja nosi sve tajne ovog grada.
Jesam li pogriješio što sam tražio istinu? Je li vrijedilo žrtvovati mir zbog pravde? Možda vi znate odgovor bolje od mene.