Zemlja između nas: Priča o majci, sestri i izgubljenim godinama
“Prije nego što odete, uzmite još jedan džak krompira. Ionako ćete sve odnijeti, a ja ću opet ostati sama.” Majčin glas bio je tih, ali u njemu je bilo nečega što me presjeklo do kosti. Stajala sam na pragu naše stare kuće u selu kraj Dervente, gledajući kako se sumrak spuštao niz voćnjak. Sestra Marija je već sjedila u autu, nervozno lupkajući prstima po volanu. Otac je šutio, kao i uvijek kad bi se stvari zakomplicirale.
“Mama, ne pričaj tako. Vraćamo se za vikend, znaš to,” pokušala sam smiriti situaciju, ali ona je samo odmahivala glavom, zureći kroz prozor kao da traži nešto što je davno izgubila.
Nisam tada znala da su to prvi znaci bolesti koja će nam svima promijeniti živote. Alzheimer. Riječ koju tada nisam ni znala izgovoriti bez knedle u grlu. Ali već tada sam osjećala da nešto nije u redu. Mama je zaboravljala gdje ostavlja ključeve, ponekad nije znala koji je dan, a najgore od svega – počela je zaboravljati nas.
Odrasla sam u toj kući s mirisom svježe pečenog kruha i zvukom kiše po limenom krovu. Mama je bila učiteljica u seoskoj školi, stroga ali pravedna. Tata je radio na građevini u Zagrebu i dolazio kući samo vikendom. Kad sam imala deset godina, rodila se Marija. Sjećam se kako sam tada prvi put osjetila ljubomoru – više nije bilo samo mene i mame. Ali ubrzo sam naučila voljeti sestru kao dio sebe.
Život na selu nije bio lak. Svako ljeto brali smo krompir, luk i grah. Mama bi nas budila prije zore: “Ajde, cure, dan je kratak!” Nije bilo vremena za izležavanje. U školi sam bila odlična učenica, ali kod kuće sam bila radna snaga. Marija je bila nježnija, boležljiva, uvijek pod majčinim okriljem. Ja sam bila ta koja je nosila drva, čistila štalu i pazila na kokoši.
Kad sam napunila dvanaest, Marija je krenula u vrtić. Tada su počeli moji prvi ozbiljni sukobi s majkom. “Zašto uvijek ja? Zašto Marija ne može pomoći?” vikala sam jednog dana dok sam ribala pod.
Mama me pogledala onim pogledom koji ne trpi prigovore: “Ti si starija. Ti moraš biti primjer.” Nisam tada razumjela koliko joj je teško bilo sve držati pod kontrolom dok je tata bio daleko.
Godine su prolazile. Ja sam otišla na fakultet u Sarajevo, Marija je ostala kod kuće. Mama je sve češće zaboravljala stvari. Jednom je zaboravila ugasiti šporet i skoro zapalila kuću. Drugi put nije prepoznala susjedu Ljubicu s kojom je godinama pila kafu.
“Nešto nije u redu s mamom,” rekla mi je Marija telefonom jedne noći dok sam učila za ispit iz psihologije. “Zaboravlja gdje ide, gubi se po selu… Plašim se.”
Vratila sam se kući prvom prilikom. Mama me dočekala na vratima s osmijehom, ali u očima joj nije bilo prepoznavanja. “Jesi li ti ona nova učiteljica iz grada?” pitala me tiho.
Te noći nisam spavala. Tata je sjedio za stolom, gledao u prazno.
“Šta ćemo sad?” pitao me glasom koji nisam prepoznala.
“Moramo kod doktora,” rekla sam odlučno.
Dijagnoza je bila jasna – Alzheimerova bolest. Mama je imala samo 56 godina.
Počela je borba sa sistemom – čekanja na preglede, birokratija, lijekovi koje nismo mogli priuštiti. Tata se povukao u sebe još više. Marija je bježala od svega izlascima i novim dečkima. Ja sam ostala između – ni tamo ni ovamo.
Svaki put kad bih dolazila kući iz Sarajeva, mama bi me gledala kao stranca.
“Prije ste dolazili češće… Sad samo dođete po krompir i odete,” govorila bi kroz suze.
Nisam imala snage da joj objasnim da studiram, radim dva posla i šaljem novac kući svaki mjesec.
Jednog dana, dok smo sjedile same u kuhinji, mama me uhvatila za ruku:
“Znaš li ti koliko boli kad te tvoje dijete ne prepozna? Ja to sad osjećam svaki dan…”
Nisam znala šta da kažem. Samo sam plakala s njom.
Godine su prolazile. Mama je postajala sve slabija, a mi sve udaljenije jedna od druge. Marija se udala i otišla u Njemačku. Tata je umro od moždanog udara godinu dana kasnije.
Ostala sam sama s mamom koja više nije znala ni svoje ime.
Ponekad bih joj pričala o djetinjstvu, o danima kad smo zajedno brale jagode ili kad me učila čitati pod starom jabukom u dvorištu. Ponekad bi mi se činilo da joj se lice razvedri, kao da se na trenutak sjeti ko sam.
Ali onda bi opet nestala negdje daleko, u svijet iz kojeg se više nije vraćala.
Sada sjedim sama za stolom u toj istoj kuhinji i pitam se – jesmo li mogli drugačije? Jesmo li mogli više razgovarati, manje zamjerati? Ili smo svi bili previše umorni od života da bismo vidjeli koliko nam malo vremena zapravo ostaje?
Možda vi znate odgovor: Da li ste ikada osjetili da gubite nekoga koga volite još dok je fizički tu? Kako oprostiti sebi što niste bili dovoljno prisutni?