Nisam vaša služavka: Priča jedne žene iz Sarajeva

“Nisam tvoja služavka!” viknula sam Edinu dok je tanjir s ostacima večere tresnuo o sudoper. Zvuk porcelana odzvanjao je kroz naš mali stan na Grbavici, a njegova majka, gospođa Fikreta, samo je podigla obrvu i tiho šapnula: “Vidi je, opet histeriše.”

Ruke su mi drhtale dok sam skupljala tanjire. U tom trenutku, osjećala sam se kao da me svi gledaju kroz povećalo, tražeći svaku moju grešku. Edin je sjedio za stolom, gledao u telefon i nije ni pokušao stati na moju stranu. Njegova sestra Amra, koja je došla “samo na kafu”, već treći put ove sedmice, naslonila se na vrata kuhinje i promrsila: “Nije ni čudo što brat stalno izlazi s društvom, kad ga ovdje dočeka ovakva atmosfera.”

Osam godina sam provela u ovom braku. Osam godina slušanja kako nisam dovoljno dobra, kako nisam dovoljno vrijedna za njihovog Edina. Prvih mjeseci sam pokušavala sve – kuhala sam po receptima koje mi je Fikreta ostavljala na papirićima, peglala Edinove košulje do savršenstva, čistila stan svaki dan. Ali uvijek je bilo nešto što nije valjalo. “Supa ti je previše slana.” “Košulja ima nabore.” “Zaboravila si kupiti Amrine omiljene kekse.”

Moji snovi? Oduvijek sam željela otvoriti malu cvjećaru. Voljela sam miris svježeg cvijeća još kao djevojčica u Travniku, kad bih s mamom išla na pijacu subotom. Ali ovdje, u Sarajevu, moj život se sveo na tuđe potrebe. Cvijeće je zamijenila krpa za prašinu, a osmijeh – umor i suze.

Jedne večeri, dok su svi zaspali, sjela sam na balkon i gledala svjetla grada. Sjetila sam se svoje prijateljice Mirele iz srednje škole. Ona je otišla u Zagreb, otvorila salon ljepote i često mi slala slike svojih uspjeha. “Samo trebaš skupiti hrabrost,” pisala mi je jednom. “Ne dozvoli da te iko gazi.”

Ali kako skupiti hrabrost kad ti svakodnevno govore da nisi dovoljno dobra? Kad ti muž kaže: “Ma pusti mamu, znaš kakva je ona…” ali nikad ne stane uz tebe? Kad ti sestra od muža prevrće očima svaki put kad nešto kažeš?

Jednog jutra, dok sam spremala doručak, Fikreta je ušla u kuhinju i rekla: “Znaš li ti koliko bi Edin mogao bolje? Da nije tebe, mogao bi imati ženu koja zna šta znači biti domaćica.” Osjetila sam kako mi krv vrije u žilama. Okrenula sam se prema njoj i rekla: “A šta je sa mnom? Zar ja ne vrijedim ništa? Zar ja nisam čovjek?”

Edin je ušao baš tada i samo odmahnuo rukom: “Opet ti tvoje drame… Hajde, pusti mamu na miru.”

Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam Edina kako mirno diše pored mene i pitala se – gdje sam ja nestala? Gdje su nestali moji snovi, moje želje? Jesam li ja samo nečija žena, nečija snaha, nečija služavka?

Sljedećih dana sve češće sam razmišljala o razvodu. Strah me paralisao – šta će reći ljudi? Šta će reći moja porodica u Travniku? Ali još više me plašila pomisao da ću ostatak života provesti ovako – nevidljiva, potrošena.

Jednog popodneva, dok sam šetala Vilsonovim šetalištem, nazvala me Mirela. “Hajde kod mene na vikend,” rekla je. “Treba ti promjena.” Nisam ni znala kako da joj objasnim da ne mogu ni na kafu bez pitanja Fikrete ili Edina.

Te večeri, dok su svi gledali televiziju, skupila sam hrabrost i rekla: “Idem kod Mirele u Zagreb na vikend.” Fikreta je odmah skočila: “A ko će spremati ručak? Ko će čistiti?” Edin je samo slegnuo ramenima: “Radi šta hoćeš.” Po prvi put osjetila sam trunku slobode.

U Zagrebu sam prvi put nakon dugo vremena osjetila da dišem punim plućima. Mirela me odvela u svoj salon, upoznala me sa svojim prijateljicama. Pričale smo o životu, o snovima koje još uvijek imam negdje duboko u sebi.

Kad sam se vratila u Sarajevo, znala sam da više ne mogu živjeti kao prije. Sjela sam s Edinom i rekla mu: “Ne želim više biti tvoja služavka. Želim biti svoja osoba. Ako to ne možeš prihvatiti, bolje da svako ide svojim putem.” Pogledao me zbunjeno, kao da prvi put vidi ženu s kojom živi osam godina.

Nije bilo lako. Razvod je bio bolan, pun ružnih riječi i optužbi. Fikreta mi je poručila da ću se kajati cijeli život. Amra me blokirala na svim društvenim mrežama. Ali ja sam napokon bila slobodna.

Danas radim u maloj cvjećari na Marijin Dvoru. Svako jutro ustajem s osmijehom jer znam da živim svoj život – ne tuđi. Ponekad sretnem Edina na ulici; pogleda me kratko i okrene glavu.

Pitam se često – koliko nas žena živi tuđi život iz straha od osude? Koliko nas zaboravi na sebe zbog tuđih očekivanja? Možda je vrijeme da svaka od nas kaže: Nisam vaša služavka.