Moja priča počinje jedne kišne večeri kad sam, drhteći od bijesa i srama, stajala pred vratima svoje svekrve. U malom gradu gdje svi sve znaju, borila sam se s osudom, tračevima i vlastitom nesigurnošću. Danas, nakon godina borbe, shvatila sam da je moja vrijednost u tome što sam dobra majka svom sinu, a ne u tuđim riječima.
Te večeri, kad smo sestra i ja uhvaćene u krađi hrane, mislila sam da je našoj obitelji kraj. Policajac Dario nam je neočekivano pružio ruku umjesto da nas kazni, i time nam vratio vjeru u ljude. Njegova dobrota promijenila je naš život i naučila me da nikad ne sudim druge bez da znam njihovu priču.
Ovo je priča o noći kad sam, bježeći od nasilnog muža, s dvoje male djece i bez ičije podrške, ostala sama na ulicama Zagreba. Suočila sam se s ravnodušnošću vlastite obitelji i hladnoćom grada, ali sam u toj tami pronašla snagu za novi početak. Ta noć me slomila, ali i izgradila.
Od prvog dana kada sam ostala sama s kćerkom u malom selu kraj Travnika, osjećala sam težinu pogleda i šapata iza leđa. Svaka moja odluka bila je pod povećalom, a ni vlastita porodica nije uvijek bila uz mene. Danas znam da snaga ne dolazi iz tuđeg prihvaćanja, nego iz borbe za sebe i svoje dijete.
Moje novo poglavlje započelo je kad sam se uselila u napuštenu kuću na rubu bosanskog sela. Suočila sam se s nepovjerenjem susjeda, ogovaranjima i vlastitim strahovima, ali pronašla sam i ljubav, tugu te snagu za preživljavanje. Ovo je priča o tome koliko čovjek može biti stranac u vlastitoj zemlji i koliko je teško oprostiti sebi.
Sjedim na rubu kreveta, slušam kako se djeca svađaju oko zadnjeg komada kruha, a srce mi se steže jer večeras nemam što staviti na stol. Ova priča je moj vapaj, moj pokušaj da objasnim kako izgleda kad majka daje sve, a opet nije dovoljno. Možda će netko prepoznati sebe u mojim suzama i tišini koja ostane kad djeca zaspu gladna.
