Tri suze, jedno srce: Priča o gubitku i čudu u Sarajevu

“Ne mogu više, Harise! Ne mogu više gledati kako svi oko mene postaju roditelji, a ja svaki mjesec brojim dane i molim Boga za čudo koje nikako da dođe!” viknula sam kroz suze, dok sam stajala naslonjena na prozor naše male kuhinje u Sarajevu. Vanjska svjetla su se lomila o mokri asfalt, a miris kiše ulazio je kroz odškrinuti prozor. Haris je šutio, gledao me onim svojim blagim očima, ali ni on više nije imao riječi utjehe. Samo je tiho prišao i zagrlio me s leđa.

Godinama smo pokušavali. Svaka nova nada završila bi u bolnici, među bijelim zidovima i hladnim rukama sestara koje su me tješile. Prva trudnoća – spontani pobačaj u trećem mjesecu. Druga – još bolnije, jer sam već počela osjećati pokrete. Treća… O trećoj nisam ni pričala nikome osim Harisu i mojoj najboljoj prijateljici Ivani. “Bit ćeš ti majka, Lejla. Samo nemoj odustati,” šaputala mi je Ivana dok smo sjedile na klupi ispred Katedrale, gledajući kako ljudi prolaze, nose kese iz Merkatora, smiju se, žive.

Ali kako ne odustati kad ti tijelo svaki put izda? Kad ti doktori kažu: “Možda je vrijeme da razmislite o drugim opcijama.” Kad ti rodbina na svakoj svadbi i bajramu dobaci: “A kad ćete vi?” I kad ti vlastita majka, ona koja te naučila da budeš jaka, jednom u suzama prizna: “Samo želim da te vidim sretnu, dijete moje.”

Jednog novembarskog jutra, dok je Sarajevo mirisalo na pečene kestene i mokro lišće, odlučila sam da više neću brojati dane. Neću više gledati testove za trudnoću, neću više plakati zbog onoga što nemam. Haris i ja smo otišli na vikend u Travnik, daleko od svega. Tamo, među planinama i tišinom, prvi put sam osjetila mir. “Ako nam nije suđeno, možda ćemo pronaći sreću na neki drugi način,” rekla sam Harisu dok smo šetali uz Lašvu.

Ali život ima svoje načine da nas iznenadi baš kad pomislimo da smo se pomirili sa sudbinom. Nekoliko sedmica kasnije, osjetila sam umor kakav nikad prije nisam osjetila. Nisam htjela raditi test, ali Haris je insistirao. “Lejla, molim te. Samo ovaj put.” Kad su se pojavile dvije crte, nisam znala trebam li plakati ili se smijati. Otišli smo kod doktorice Selme u Dom zdravlja na Koševu. “Lejla… ovaj put izgleda dobro. Ali moramo biti oprezni,” rekla je nježno.

Svaki dan bio je borba sa strahom. Svaka kontrola – srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Haris mi je svako jutro pravio čaj od đumbira i donosio ga u krevet. Ivana je dolazila s kolačima i pričama o glupostima s posla samo da me nasmije. Mama je svaki dan zvala: “Jesi li dobro? Jesi li jela?”

Na ultrazvuku u četvrtom mjesecu doktorica je zastala duže nego inače. “Lejla… vidim nešto što nisam očekivala. Vidim… troje srca.” Nisam mogla vjerovati. “Troje?” Haris je problijedio. Ja sam se počela smijati kroz suze. “Troje!”

Počela je nova borba – strahovi su postali još veći. Troje beba! Kako ćemo? Naša mala plata, stan od 48 kvadrata na Grbavici, krediti… Mama je odmah počela plesti dekice. Ivana je organizirala grupu na Viberu za skupljanje stvari za bebe. Haris je radio prekovremeno u banci.

Ali nisu svi bili sretni zbog nas. Harisova sestra Amra nije mogla sakriti ljubomoru – ona već godinama pokušava zatrudnjeti bezuspješno. “Lako je sad kad ste vi dobili troje odjednom,” rekla mi je jednom hladno na porodičnom ručku. Bole te riječi kad znaš kroz šta si prošao.

Trudnoća nije bila laka – ležanje u bolnici zbog pritiska, injekcije svaki dan, strah od prijevremenog poroda. Noću bih ležala budna i molila Boga da izdrže još jedan dan u meni. Haris bi mi čitao pjesme Abdulaha Sidrana i pričao o tome kako ćemo jednog dana voditi djecu na Baščaršiju na ćevape.

Porod se desio ranije nego što smo očekivali – 22. novembra, baš pred Dan državnosti BiH. Tri mala bića – Ajla, Faris i Hana – došla su na svijet uz krikove i plač koji mi još uvijek odzvanja u ušima. Svi su bili sitni, ali živi! Kad sam ih prvi put vidjela u inkubatorima, srce mi se slomilo i sastavilo istovremeno.

Dani u bolnici bili su dugi i teški – stalno sam bila između nade i straha hoće li svi preživjeti. Mama mi je donosila supu svaki dan; Ivana mi je slala poruke podrške; Haris je spavao na stolicama ispred odjela.

Nakon mjesec dana borbe, svi smo zajedno došli kući. Naša mala porodica – troje djece, dvoje iscrpljenih roditelja i mnogo ljubavi.

Sada kad ih gledam kako spavaju jedno pored drugog, pitam se: Da li bi iko mogao razumjeti koliko boli stoji iza ovog osmijeha? Koliko puta čovjek mora pasti prije nego što ga život nagradi? Da li ste vi ikada osjetili da vas sudbina testira do krajnjih granica?