„Ajla, jesi rodila? Daj da vidimo bebu!“ – Priča o granicama i znatiželji u sarajevskoj zgradi

„Ajla, jesi rodila? Daj da vidimo bebu!“, začula sam kroz vrata, dok sam pokušavala uspavati Lejlu, moju tek rođenu kćerku. Glas je bio prepoznatljiv – komšinica Senada, uvijek prva na svakom hodničkom traču, uvijek s pitanjima koja bodu kao igle. Pogledala sam prema vratima, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Lejla je zaplakala, a ja sam osjetila kako mi se suze skupljaju u očima.

„Ajla, hajde bona, ne budi takva! Svi smo mi ovdje porodica. Daj da vidimo malu, da je pomazimo!“, nastavila je Senada, a iza nje sam prepoznala i šapat starije komšinice Fate: „Ma šta ona umišlja, kao da je rodila kraljevnu.“

Stisnula sam Lejlu uz sebe i šaptom joj rekla: „Ne brini, mama je tu.“ U meni se miješala tjeskoba i bijes. Nisam spavala više od dva sata u komadu otkako sam došla iz bolnice. Tijelo mi je bilo iscrpljeno, glava puna briga – hoću li znati biti dobra majka, hoće li Lejla biti zdrava, hoće li muž Emir razumjeti kroz šta prolazim? A sada još i ovo – cijela zgrada kao da čeka pred mojim vratima.

Telefon je zazvonio. Bila je to mama. „Ajla, pusti ih unutra na pet minuta. Znaš kako to ide kod nas. Ako ih odbiješ, pričat će svašta.“

„Mama, ne mogu. Nisam spremna. Lejla je još mala, ne želim da je svi diraju…“

„Znam, ali… znaš kakvi su ljudi. Neće ti oprostiti.“

Spustila sam slušalicu i osjetila val krivnje. Zar sam stvarno sebična? Zar radim nešto pogrešno što želim mir za sebe i dijete?

Emir se vratio s posla i čim je ušao, vidio je moj pogled.

„Opet su dolazile?“

Klimnula sam glavom.

„Ajla, moraš im reći. Ne možeš ovako svaki dan.“

Ali kako? Kako reći ‘ne’ kad si cijeli život učena da budeš ljubazna, da ne praviš probleme, da misliš na druge prije sebe?

Te noći nisam mogla zaspati. Lejla je spavala na mojim prsima, a ja sam gledala u plafon i razmišljala o svemu što se promijenilo otkako sam postala majka. Više nisam bila samo Ajla – bila sam nečija mama, ali i dalje sam bila ona djevojka koja ne zna reći ‘dosta’.

Sljedeće jutro, čim sam otvorila vrata da izbacim smeće, Senada je već bila na hodniku.

„Ajla! Evo nas opet! Hajde bona, nemoj biti takva! Svi smo mi prošli kroz to. Daj da vidimo bebu!“

Osjetila sam kako mi ruke drhte. Pogledala sam Senadu u oči i prvi put u životu skupila hrabrost.

„Senada, molim vas… Lejla je još mala. Treba joj mir. I meni treba mir. Kad budem spremna, pozvat ću vas.“

Senada je podigla obrve: „Aha… dobro…“ Okrenula se prema Fati: „Vidi ti nju…“

Vratila sam se u stan i zatvorila vrata za sobom. Srce mi je lupalo kao ludo. Osjećala sam se kao da sam upravo napravila nešto strašno – ali istovremeno i kao da sam skinula ogroman teret s leđa.

Emir me zagrlio: „Bravo. To ti je trebalo.“

Ali nije bilo gotovo. U liftu su me počeli gledati drugačije. Fata više nije klimala glavom kad me vidi. Senada je prestala donositi pite „za mladu mamu“. Počele su kružiti priče – da sam umišljena, da mislim da sam bolja od drugih.

Jedne večeri došla je moja sestra Amra.

„Ajla, šta se dešava? Mama kaže da si se posvađala sa cijelom zgradom.“

„Nisam se posvađala… Samo… želim malo mira.“

Amra me pogledala s razumijevanjem: „Znam kako ti je. Kad sam rodila Tarika, svi su navalili kao da im dugujem dijete na pokazivanje. Ali znaš šta? Niko ti nema pravo određivati granice osim tebe.“

Te riječi su mi ostale u glavi danima.

Ali nije bilo lako. Svaki put kad bih čula glasove ispred vrata ili šapat u liftu, srce bi mi preskočilo. Počela sam izbjegavati izlazak iz stana. Osjećala sam se kao zatvorenik u vlastitom domu.

Jednog dana stigao je poziv iz doma zdravlja – Lejla treba na prvu vakcinu. U čekaonici sam srela komšinicu Fatimu.

„Ajla, bona, što si takva? Znaš da te niko ne bi povrijedio… Samo smo htjeli biti dio tvoje sreće.“

Pogledala sam Fatimu i prvi put osjetila tugu umjesto ljutnje.

„Znam… Ali nekad mi treba malo prostora. Nisam ni ja navikla na ovo sve.“

Fatima me potapšala po ramenu: „Samo ti čuvaj svoju malu. Ljudi će uvijek pričati.“

Vratila sam se kući s osjećajem olakšanja. Možda nisam pogriješila što sam postavila granice – možda samo trebam naučiti živjeti s tim da ne mogu svima ugoditi.

Danas, dok Lejla spava pored mene, razmišljam o svemu što se dogodilo posljednjih mjeseci. Jesam li sebična što želim zaštititi svoje dijete? Ili samo pokušavam biti dobra majka na svoj način?

Možda vi znate odgovor bolje od mene: Gdje završava tuđa znatiželja, a počinje moje pravo na mir? Je li moguće biti dio zajednice i ostati svoj?