Babice nema za nas: Priča o izgubljenoj podršci i traženju nade
“Ivana, nisi ti spremna za ovo. Dijete ti je samo kamen oko vrata!” riječi moje majke, Vesne, odzvanjale su mi u glavi dok sam sjedila na rubu kreveta, držeći malog Leona u naručju. Bio je to hladan zagrebački prosinac, a ja sam osjećala kako mi se svijet ruši pod nogama.
Nisam imala snage ni plakati. Samo sam gledala kroz prozor, dok su se svjetla tramvaja presijavala po mokrom asfaltu. Leon je spavao, mirno, ne znajući da je njegova mama upravo dobila otkaz. “Zbog restrukturiranja firme”, rekli su mi. Zbog toga što sam bila na porodiljnom, znam to dobro. Ali kome da se žalim? Tko će me sada zaposliti s djetetom od šest mjeseci?
Nazvala sam mamu, nadajući se barem riječima utjehe. “Mama, izgubila sam posao… Ne znam što ću sada.” S druge strane tišina, pa uzdah. “Ivana, rekla sam ti da nije vrijeme za djecu. Sad vidiš. Mogla si još raditi, štedjeti. Djeca su samo briga. Ne mogu ti ja sad pomagati, znaš da imam svojih problema.”
Zatvorila sam oči i progutala knedlu. Moja mama nikad nije bila nježna žena, ali ovo… Ovo me boljelo više nego išta do sada. Sjetila sam se djetinjstva u malom stanu u Novom Zagrebu, gdje je uvijek bilo više zabrana nego zagrljaja. Tata je otišao kad sam imala deset godina, a mama je postala još tvrđa. “Život nije bajka,” govorila bi mi dok sam plakala zbog loše ocjene ili slomljenog srca.
Ali sada, kad sam ja bila ta koja treba zagrljaj, nije ga bilo. Samo hladnoća i osuda.
Dani su prolazili sporo. Novca je bilo sve manje. Socijalna radnica mi je rekla da imam pravo na dječji doplatak i možda jednokratnu pomoć grada, ali to nije bilo dovoljno ni za režije. Pokušavala sam naći posao – slala životopise, zvala poznanike – ali svi su odmahivali glavom kad bi čuli da imam malo dijete.
Jedne večeri, dok sam pokušavala uspavati Leona koji je plakao zbog zubića, zazvonio je mobitel. Bila je to moja sestra Ana iz Osijeka. “Ivana, čula sam od mame što se događa. Znaš da bih ti pomogla da mogu, ali i mi jedva spajamo kraj s krajem… Možda da pitaš mamu još jednom?”
“Ne mogu više moliti,” odgovorila sam kroz suze. “Ne mogu više slušati kako sam pogriješila što sam rodila svoje dijete.” Ana je šutjela nekoliko trenutaka pa tiho rekla: “Znaš da nisi pogriješila. Leon te treba. I ja bih voljela da mogu biti bliže…”
Nakon tog razgovora osjećala sam se još usamljenije. Počela sam preispitivati sve svoje odluke – od toga što sam ostala trudna s Ivanom, koji nas je napustio čim je čuo za trudnoću, do toga što nisam poslušala mamu i ostala raditi duže.
Jednog jutra, dok sam u redu u Centru za socijalnu skrb čekala na razgovor za jednokratnu pomoć, ispred mene je stajala starija žena s maramom na glavi. Okrenula se prema meni i pogledala Leona u kolicima.
“Lijep ti je sinčić,” rekla je tiho.
“Hvala,” odgovorila sam stidljivo.
“Teško je sama?” upitala je.
Nisam znala što reći pa sam samo kimnula glavom.
“I ja sam bila sama s troje djece kad mi je muž poginuo u ratu. Nije lako… Ali djeca su dar, ne teret. Samo to zapamti.”
Te riječi su me pogodile ravno u srce. Poželjela sam zagrliti tu nepoznatu ženu i isplakati sve što me tišti.
Kad sam došla kući, Leon se smijao dok se igrao s plišanim medvjedićem kojeg mu je Ana poslala poštom. Gledala sam ga i shvatila – on nije teret. On je moje svjetlo u tami.
Ali problemi nisu nestali. Jedne večeri nestalo nam je struje jer nisam platila račun na vrijeme. Sjela sam na pod pored Leona i zaplakala prvi put nakon dugo vremena. U tom mraku osjetila sam kako me preplavljuje strah – što ako ne uspijem? Što ako završimo na ulici?
Sljedećeg dana skupila sam hrabrost i otišla do susjede Mirele koja mi je ponekad pričala o udruzi za samohrane majke u kvartu.
“Mirela, znaš li možda gdje bih mogla naći neki posao? Bilo što… Čuvanje djece, čišćenje…”
Mirela me pogledala s razumijevanjem: “Ivana, ima jedna gospođa koja traži nekoga da joj pomaže oko bake svaki drugi dan. Nije puno novca, ali bolje išta nego ništa. Hoćeš da te preporučim?”
Pristala sam bez razmišljanja.
Tako su počeli moji dani između brige za Leona i pomaganja staroj gospođi Ruži iz susjedstva. Ruža me podsjećala na moju baku iz djetinjstva – uvijek s toplim čajem i riječima utjehe.
“Znaš, Ivana,” rekla mi je jednog dana dok smo zajedno gledale Dnevnik na HRT-u, “nije lako biti žena ovdje kod nas. Svi očekuju da šutiš i trpiš. Ali ti si hrabra. I tvoj sin će to znati cijeniti kad odraste.”
Te riječi su mi dale snagu kakvu nisam imala godinama.
S vremenom sam pronašla još nekoliko sitnih poslova – čišćenje stubišta, peglanje rublja za susjede – i polako smo Leon i ja počeli disati lakše.
Mama me nije zvala mjesecima. Kad smo se napokon srele na Aninom rođendanu, pogledala me hladno preko stola.
“Vidim da si se snašla,” rekla je bez osmijeha.
“Morala sam,” odgovorila sam mirno.
Nije ništa rekla, ali u njenim očima vidjela sam nešto nalik ponosu – ili možda samo olakšanju što nisam došla tražiti novac.
Danas Leon ima tri godine i svaki dan me pita: “Mama, gdje je baka? Zašto nas ne voli?”
Nikad ne znam što reći.
Možda će jednog dana razumjeti da ljubav nije uvijek ono što očekujemo od onih koji bi nam trebali biti najbliži.
Ali ja znam jedno: nisam pogriješila što sam ga rodila.
Ponekad se pitam – koliko nas još ovako živi? Koliko nas šuti dok nas vlastita obitelj odbacuje? Možda će ova priča nekome dati snagu da ne odustane.