Bez kolijevke, bez pelena: Povratak kući koji mi je promijenio život

“Gdje su pelene? Zašto nema kolijevke?” vrištala sam u sebi dok sam stajala na pragu našeg stana, držeći malu Lejlu u naručju. Miris bolnice još mi je bio u nosu, a tijelo mi je drhtalo od iscrpljenosti. Dino je stajao nasuprot meni, raščupane kose, s podočnjacima do brade, i gledao me kao da sam mu postavila pitanje na stranom jeziku.

“Nisam stigao… Zvao sam mamu, ali ona je rekla da će doći sutra. Nisam znao gdje si stavila pelene…” promucao je, a ja sam osjetila kako mi se suze skupljaju u očima. U tom trenutku, sve slike iz časopisa o savršenim obiteljima, urednim stanovima i nasmijanim roditeljima raspršile su se kao balon od sapunice.

Lejla je zaplakala. Instinktivno sam je privila uz sebe, ali nisam mogla zaustaviti vlastiti plač. Dino je pokušao nešto reći, ali riječi su mu zapinjale u grlu. “Znaš da nisam htio da ovako bude…” prošaptao je.

Sjetila sam se kako smo prije samo nekoliko mjeseci sjedili na terasi kod njegovih roditelja u Sarajevu, smijali se i planirali kako će sve biti savršeno kad Lejla dođe. Njegova sestra Amra je pričala o tome kako joj je muž sve pripremio dok je ona bila u bolnici. “Meni je bilo kao u bajci!” govorila je. A ja sam vjerovala da će i meni biti tako.

Ali sada sam stajala usred stana prepunog neispeglanog veša, praznih boca vode i ostataka sinoćnje pizze. Kolijevka je još uvijek bila u kutiji, pelene su bile negdje u vrećici iz DM-a koju Dino nije mogao pronaći. Osjetila sam bijes prema njemu, ali i prema sebi – što sam očekivala nemoguće?

“Dino, molim te… Samo mi donesi tu vrećicu iz hodnika. I probaj sastaviti kolijevku dok uspavam Lejlu,” rekla sam tiho, pokušavajući prikriti drhtanje u glasu.

On je kimnuo i nestao u hodniku. Čula sam ga kako psuje pod nosom dok pokušava pronaći što treba. Sjela sam na kauč, Lejlu privila uz grudi i pustila suzama da teku. U tom trenutku zazvonio je mobitel – mama.

“Dušo, jeste li stigli? Kako je Lejla? Treba li vam što?” pitala je nježno.

“Mama… ništa nije spremno. Dino nije stigao ništa napraviti. Ja… ne znam mogu li ovo,” šapnula sam.

“Slušaj me dobro,” rekla je odlučno. “Nisi sama. Doći ću sutra rano, donijet ću ti sve što treba. Dino je dobar čovjek, ali muškarci… znaš već. Nisu oni za organizaciju. Sad samo diši i gledaj Lejlu. Ona te treba smirenu. Sve ostalo ćemo riješiti.”

Spustila sam slušalicu i pogledala Lejlu. Njene male ruke stisnute u šake podsjetile su me na to koliko je život krhak i koliko smo svi mi ranjivi kad se rodimo – pa čak i kad postanemo roditelji.

Dino se vratio s vrećicom pelena i kutijom kolijevke pod rukom. “Ne znam gdje su one maramice…” rekao je bespomoćno.

“Nema veze,” odgovorila sam umorno. “Samo probaj sastaviti kolijevku.”

Dok je on nespretno pokušavao spojiti dijelove, čula sam ga kako tiho psuje: “Ko ovo smišlja? Nema šanse da ovo stoji kako treba…”

Lejla je opet zaplakala. Osjetila sam kako mi se tijelo napinje od stresa, ali onda sam duboko udahnula i prisjetila se mamine rečenice: “Samo diši.”

Noć je pala brzo. Dino je napokon sastavio kolijevku – klimavu, ali dovoljnu za prvu noć. Lejla je zaspala na mojim grudima dok sam sjedila na podu pored njezine nove postelje. Dino je sjedio na kauču, glave zagnjurene među dlanove.

“Oprosti,” rekao je tiho. “Znam da si očekivala više od mene. I ja od sebe… Ali sve mi se srušilo kad ste otišle u bolnicu. Nisam znao što ću sa sobom od brige. Mama me stalno zivkala, Amra mi slala poruke što sve treba kupiti… A ja sam samo čekao da vas vidim žive i zdrave.”

Pogledala sam ga kroz suze i shvatila da nije samo meni teško – ni on nije znao kako biti otac prvi put. Oboje smo bili izgubljeni u novoj ulozi.

Te noći nismo spavali ni minute. Lejla se budila svakih sat vremena, Dino i ja smo se smjenjivali oko presvlačenja i ljuljanja. U jednom trenutku, oko tri ujutro, sjeli smo jedno pored drugog na podu i nasmijali se – onako iskreno, iz očaja.

“Znaš šta?” rekla sam kroz suze-smijeh. “Možda nismo savršeni roditelji, ali Lejla ima dvoje ljudi koji će dati sve za nju – pa makar kolijevka bila klimava a pelene nestale usred noći!”

Dino me zagrlio i poljubio u čelo: “Bit ćemo mi dobro. Samo polako.”

Sljedećih dana mama je došla s punim naramkom hrane, Amra s novim dekicama i savjetima koje nisam tražila, a susjeda Jasmina donijela domaće pite jer “mlada majka mora jesti”.

Polako smo učili biti roditelji – kroz greške, svađe i pomirenja. Svaka noć bila je nova borba s neprospavanim satima, ali svaki osmijeh naše Lejle bio je nagrada.

Danas, kad pogledam unatrag na tu prvu noć bez kolijevke i pelena, shvaćam koliko su očekivanja često neprijatelj sreće. Naučila sam da ljubav nije u savršenstvu nego u tome da zajedno preživimo nesavršenosti.

Ponekad se pitam: Koliko nas ima koji šutimo o svojim slabostima iz straha da ne budemo osuđeni? Zašto ne pričamo više o stvarnim izazovima roditeljstva? Možda bi nam svima bilo lakše kad bismo znali da nismo sami.