Bez kolijevke, bez pelena: Povratak kući koji mi je slomio srce
“Dario, gdje su pelene? Gdje je kolijevka?” glas mi je drhtao dok sam stajala na pragu našeg stana, držeći malu Leu u naručju. Njezina ružičasta kapica kliznula joj je s čela, a ja sam je pokušala vratiti jednom rukom, drugom stežući vrećicu s bolničkim papirima. U hodniku je mirisalo na ustajali zrak i staru kavu. Nije bilo balona, nije bilo osmijeha. Samo tišina i Dario koji je zurio u ekran mobitela.
“Ma evo, evo, samo da završim ovaj mail šefu…” promrmljao je, ne podižući pogled. U tom trenutku, sve ono što sam mjesecima zamišljala – nježan doček, zagrljaj, spremna sobica – raspršilo se kao prašina pod nogama. U meni se nešto slomilo. Nisam znala hoću li zaplakati ili viknuti.
Sjetila sam se kako mi je mama govorila: “Bit će ti teško, ali kad vidiš svoje dijete, sve će nestati.” Ali ništa nije nestalo. Strah, umor i osjećaj izdaje samo su narasli. Lea je zaplakala, a ja sam shvatila da nemam gdje da je presvučem. Nema pelena, nema vlažnih maramica, nema kolijevke. Samo stari kauč prekriven Dario-vim košuljama.
“Dario! Rekla sam ti sto puta da pripremiš barem osnovno! Što si radio cijeli tjedan?”
On je slegnuo ramenima. “Znaš kakav mi je šef. Ako ne odgovorim odmah, prijeti otkazom. Nisam stigao ni do trgovine.”
U meni se skupila ljutnja koju nisam znala izgovoriti. Nisam imala snage za svađu, ali nisam imala ni snage za šutnju. Sjela sam na rub kreveta i počela plakati. Lea je spavala na mojim prsima, a ja sam osjećala kako mi suze kvase njenu dekicu.
Mobitel mi je zazujao – poruka od sestre: “Jesi stigla kući? Kako je Lea?” Nisam imala srca napisati istinu. Umjesto toga, poslala sam sliku Lee i napisala: “Sve super.”
Noć je pala brzo. Dario je došao do mene s nespretnim pokušajem zagrljaja. “Znaš da te volim… Samo… Ne znam kako da sve stignem.”
“Ja sam rodila tvoje dijete. Sama. Sad sam opet sama,” šapnula sam.
Nisam spavala te noći. Lea se budila svakih sat vremena, a ja sam improvizirala pelene od starih ručnika. U glavi su mi odzvanjale riječi moje svekrve: “Dario je uvijek bio malo smotan, ali dobar je on.” Je li? Je li dovoljno biti dobar ako nisi tu kad treba?
Sljedećih dana pokušavala sam pronaći snagu u sitnicama – u mirisu Leeine kože, u njezinom prvom osmijehu. Ali svaki put kad bih pogledala Darija kako tipka po mobitelu ili odlazi na posao bez riječi, osjećala sam se sve manje vrijednom.
Jednog jutra, dok sam pokušavala uspavati Leu na rukama, zazvonio je telefon. Bila je to moja prijateljica Ivana.
“Ej, čestitam! Kako ste?”
Nisam mogla više glumiti.
“Ivana… Sve je užasno. Dario ništa nije pripremio. Nemam ni pelene ni kolijevku. Osjećam se kao da me nitko ne vidi.”
Ivana je šutjela nekoliko sekundi pa rekla: “Znaš što? Dolazim odmah. Donijet ću ti sve što treba.”
Plakala sam od olakšanja i srama istovremeno. Kad je Ivana stigla s vrećicama punim pelena, maramica i malih bodija, prvi put sam osjetila da nisam potpuno sama.
Ali Dario… On kao da nije shvaćao težinu svega.
Jedne večeri, kad se vratio kasno s posla i pronašao mene i Leu kako spavamo na podu jer nisam imala gdje drugo da je stavim, napokon smo se posvađali.
“Zar ti stvarno misliš da ja ovo mogu sama? Da mi ne trebaš?”
On je sjeo pokraj mene i prvi put nakon dugo vremena pogledao me u oči.
“Ne znam kako biti otac,” priznao je tiho. “Bojim se da ću sve zeznuti.”
“Ali nisi ni pokušao,” odgovorila sam kroz suze.
Te riječi su visile među nama kao magla. Nismo znali kako dalje.
Sljedećih tjedan dana Dario se trudio – kupio je kolijevku (iako ju je sastavljao tri sata), donio cvijeće i pokušao uspavati Leu dok sam ja plakala pod tušem. Ali povjerenje koje se jednom slomi teško se vraća.
Moja mama je došla pomoći na nekoliko dana. Gledala me s tugom dok sam pokušavala biti jaka pred njom.
“Znaš,” rekla mi je jedne večeri dok smo zajedno presvlačile Leu, “nije lako biti majka ni žena danas. Svi očekuju da budeš superheroj.”
Pitala sam se jesam li ja ta koja previše očekuje ili su drugi ti koji premalo daju.
Danas, mjesec dana kasnije, Lea spava u svojoj kolijevci koju smo napokon zajedno složili. Dario još uvijek radi previše, ali ponekad me pogleda s onim starim osmijehom zbog kojeg sam ga zavoljela. Ja još uvijek osjećam rane tog povratka kući – rane koje ne vidi nitko osim mene.
Pitam se: koliko nas žena šuti o ovakvim stvarima? Koliko nas skriva suze iza lažnih osmijeha? I koliko dugo možemo izdržati između ljubavi i razočaranja?