Bivša svekrva na Leninom rođendanu: Gdje je granica između prošlosti i budućnosti?
“Ivana, jesi li sigurna da je pametno pustiti Mariju na Lenin rođendan?” pitala me sestra Ana dok smo slagale balone po dnevnoj sobi. Pogledala sam je preko ramena, osjećajući kako mi srce brže kuca. “Ana, ona je Lenina baka. Dario se ni ne javlja, a Marija je jedina koja pita za Lenu. Zar da joj zabranim da vidi unuku samo zato što sam ja s Darijem završila?”
Ana je uzdahnula i nastavila slagati papirnate tanjure s likom Peppe Pig. “Samo pazi, znaš kakva je ona. Uvijek mora imati zadnju riječ.”
Nisam joj odgovorila. U meni se miješala tuga i bijes. Dario je prije tri mjeseca otišao s onom plavušom iz Mostara, ostavivši mene i Lenu s kreditom za stan i hrpom neodgovorenih pitanja. Marija je, međutim, nastavila dolaziti svake subote, donositi Leni čokoladice i pričati joj bajke. Nikad nije rekla ništa loše o meni, ali uvijek sam osjećala njezinu suptilnu osudu – kao da sam ja kriva što njezin sin više nije tu.
Rođendanska torta bila je spremna, djeca iz vrtića su već trčkarala po stanu, a ja sam nervozno gledala na sat. Točno u 16:00 zazvonilo je zvono. Ana mi je stisnula ruku. “Evo je.”
Otvorila sam vrata i ugledala Mariju s velikom kutijom zamotanom u šareni papir. “Sretan rođendan, dušo!” viknula je Leni, koja joj je potrčala u zagrljaj. Na trenutak sam osjetila toplinu u grudima – Lena je bila sretna, a to mi je bilo najvažnije.
No, čim su se vrata zatvorila, osjetila sam poglede ostalih gostiju. Moja mama, koja nikad nije podnosila Mariju, stajala je ukočeno kraj prozora. Prijateljica Mirela šaputala je nešto mužu, a Ana me pogledala s onim svojim ‘rekla sam ti’ izrazom.
Marija se ponašala kao da smo svi jedna velika sretna obitelj. Dijelila je kolače, pričala kako Lena liči na Darija kad je bio mali, a meni je nekoliko puta dobacila: “Ivana, znaš li gdje je Dario danas? Nije mi se javio danima.” Samo sam slegnula ramenima.
Nakon što su djeca otpjevala “Sretan rođendan”, Lena je otvorila Marijin poklon – ogromnu plišanu sovu. Svi su zapljeskali osim moje mame, koja mi je tiho šapnula: “Ona samo glumi baku godine jer joj sin ne mari ni za koga.”
Kasnije, dok sam prala suđe u kuhinji, Marija je došla za mnom. “Ivana, znam da nije lako. Ali Lena treba obitelj. Znam da ti i Dario više niste zajedno, ali ja sam još uvijek njezina baka. Ne želim izgubiti unuku samo zato što ste vi odrasli pogriješili.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Marija, nije stvar u tome… Samo… Moji roditelji misle da nije u redu da dolazite kad Dario ni ne pita za Lenu. Oni misle da vi mene krivite za sve ovo.”
Marija me pogledala onim svojim blagim, ali tvrdoglavim pogledom. “Ivana, ja tebe ne krivim ni za što. Moj sin je napravio što je napravio. Ali Lena nije kriva ni za što od toga. Ako mi ne dopustiš da budem dio njezinog života, osjećat ću se kao da sam izgubila i sina i unuku.”
U tom trenutku ušla je moja mama, lice joj je bilo crveno od ljutnje. “Marija, možda bi bilo bolje da pustite Ivanu i Lenu na miru dok Dario ne odluči biti otac kakav treba biti!”
Marija se uspravila i odgovorila mirno: “Gospođo Zora, ja nisam ovdje zbog Darija nego zbog Lene. Ako želite da Lena odraste bez bake, to je vaša odluka, ali ja ću se boriti za nju dok god dišem.”
Atmosfera se zaledila. Ana je ušla s tanjurom kolača i pokušala promijeniti temu, ali napetost se osjećala u svakom kutu sobe.
Nakon što su svi otišli, Lena je zaspala grleći sovu koju joj je baka poklonila. Sjela sam na rub kreveta i gledala u njezino mirno lice. U meni se vodila bitka – željela sam zaštititi Lenu od svih drama odraslih, ali nisam znala radim li ispravno dopuštajući Mariji da bude dio njezina života.
Sljedećih dana telefoni nisu prestajali zvoniti – mama me uvjeravala da moram postaviti granice, Ana mi je slala članke o tome kako bivše svekrve mogu biti toksične, a Mirela mi je priznala da bi ona zabranila svaku komunikaciju da je na mom mjestu.
Ali onda sam vidjela Lenu kako crta baku Mariju na crtežu iz vrtića – nasmijanu ženu s velikom sovom u ruci.
Te večeri nazvala sam Mariju.
“Marija… Hvala što ste došli na rođendan. Lena vas voli. Samo vas molim… pokušajte razumjeti moju situaciju. Nije mi lako balansirati između svih ovih očekivanja i pritisaka.”
S druge strane čula sam tiho: “Ivana, razumijem te više nego što misliš. I hvala ti što mi dopuštaš da budem baka svojoj unuci.”
Spustila sam slušalicu osjećajući olakšanje i tugu istovremeno.
Ponekad se pitam – gdje povući crtu između prošlosti i budućnosti? Ima li Lena pravo na svoju baku čak i kad njezin otac ne mari za nju? Što biste vi učinili na mom mjestu?