Bježanje iz jednog pakla u drugi: Priča o Miji, majci i braku bez ljubavi

“Mia, nisi ti za ništa drugo osim da slušaš!” Majčin glas parao je tišinu stana u Novom Zagrebu, dok sam stajala pred njom s rukama punim suđa. Imala sam tada dvadeset i četiri godine, ali osjećala sam se kao dijete koje je opet nešto zabrljalo. “Nikad od tebe ništa neće biti!” ponavljala je, a ja sam gutala suze i gledala kroz prozor, sanjareći o životu negdje daleko, gdje me nitko ne bi mogao povrijediti.

Moja mama, Jasna, bila je žena čvrstih uvjerenja i još tvrđeg srca. Otac nas je napustio kad sam imala deset godina, a ona je tada postala još oštrija. Svaka moja odluka bila je pogrešna, svaki moj pokušaj da se izrazim bio je ismijan. “Šta će ti taj fakultet? Udaj se, nađi nekog normalnog!” govorila bi dok bi mi gurala tanjur pod nos.

Nisam znala što znači biti voljena. Nisam znala što znači biti prihvaćena. Sve što sam znala bilo je kako preživjeti dan bez da izazovem njezin bijes. Kad sam upoznala Amira na rođendanu kod prijateljice Lejle u Sarajevu, činilo mi se da je to moj izlaz. Amir je bio tih, povučen, ali stabilan. Njegova obitelj iz Zenice primila me kao svoju. Njegova majka, Senada, prvi put mi je rekla: “Mia, ti si kao moja kćerka.” Osjetila sam toplinu koju nikad nisam imala kod kuće.

Ali Amir nije bio zaljubljen u mene. I ja nisam bila zaljubljena u njega. Bio je to dogovor – on je trebao nekoga tko će mu pomoći oko posla i kuće, ja sam trebala mir i sigurnost. “Bit će nam dobro,” rekao mi je jednom dok smo sjedili na klupi ispred njegove zgrade u Zenici. “Ne mora biti ljubav, bit će poštovanje.”

Pristala sam. Vjenčali smo se skromno, bez puno pompe. Moja mama nije došla na svadbu. Poslala mi je poruku: “Sama si birala, sama ćeš i snositi posljedice.” Nisam joj odgovorila.

Prvih nekoliko mjeseci bilo je čudno mirno. Radila sam u lokalnoj knjižari, Amir je vodio malu firmu za popravak računala. Navečer bismo sjedili za stolom i jeli u tišini. Ponekad bi me pitao: “Jesi li dobro?” a ja bih slagala: “Jesam.”

Ali s vremenom, ta tišina postala je teža od svih majčinih vikanja. Nedostajalo mi je nešto što nikad nisam ni imala – osjećaj da pripadam, da me netko voli zbog mene same. Amir nije bio loš čovjek, ali nije znao pokazati osjećaje. Nikad me nije zagrlio bez razloga, nikad mi nije rekao da mu nedostajem kad nisam tu.

Jedne večeri, dok sam prala suđe, Amir je došao iza mene i tiho rekao: “Mia, mislim da nam treba dijete.” Okrenula sam se prema njemu i prvi put ga pogledala kao stranca. “Zašto?” pitala sam. “Možda će nas to povezati,” odgovorio je bez trunke emocije.

Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svojoj majci i o tome kako je ona mene rodila iz dužnosti, a ne iz ljubavi. Zar ću i ja ponoviti njezine greške? Zar ću donijeti još jedno biće na svijet samo zato što se to očekuje?

Počela sam sve češće odlaziti kod Lejle u Sarajevo. Ona me slušala satima dok bih joj pričala o svojoj praznini. “Mia, moraš nešto promijeniti,” rekla mi je jednom dok smo pile kafu na Baščaršiji. “Ne možeš cijeli život bježati iz jednog zatvora u drugi.” Ali gdje da idem? Kome da se vratim?

Jednog dana dobila sam poruku od mame: “Čula sam da nemaš djece. Šta čekaš? Da ostariš sama kao ja?” Nisam joj odgovorila. Ali riječi su me pekle kao žeravica.

Amir je sve više vremena provodio na poslu. Počela sam sumnjati da ima nekoga drugog, ali nisam imala snage ni volje istraživati. Možda bi mi čak bilo lakše da ode – barem bih imala razlog za odlazak.

Jedne subote vratila sam se ranije iz knjižare i zatekla ga kako sjedi u mraku dnevne sobe. “Mia,” rekao je tiho, “jesi li sretna ovdje?” Nisam znala što reći. Suze su mi krenule niz lice bez kontrole.

“Ne znam više što znači biti sretan,” prošaptala sam.

Dugo smo šutjeli. Onda je Amir rekao: “Možda bismo trebali pokušati živjeti odvojeno neko vrijeme. Možda ćeš pronaći ono što tražiš.”

Spakirala sam nekoliko stvari i otišla kod Lejle. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam olakšanje, ali i ogroman strah od nepoznatog.

Sada sjedim na Lejlinoj terasi u Sarajevu i gledam svjetla grada dok pišem ovo vama. Ne znam što me čeka sutra – možda novi početak, možda još jedan krug razočaranja. Ali znam jedno: ne želim više živjeti tuđe živote ni ispunjavati tuđa očekivanja.

Jeste li vi ikada morali birati između dva zla? Kako ste pronašli snagu za sebe kad vas život stalno gura u kut? Pišite mi – možda zajedno pronađemo izlaz.