Bježim na posao da pobjegnem od muža: Priča jedne Mirele
“Opet kasniš, Mirela!” – povikao je Dario čim sam otvorila vrata stana. Ključevi su mi ispali iz ruke od umora, a srce mi je već bilo u grlu. Pogledala sam ga, ali nisam imala snage ni za riječ. Znao je da sam radila prekovremeno, ali njega to nije zanimalo. “Znaš li ti koliko je sati? Večera je hladna!”
U tom trenutku, poželjela sam samo nestati. Nisam ni gladna bila, niti mi je do večere. Samo sam htjela mir. U kupaonici sam pustila vodu da teče, sjela na poklopac od WC školjke i pustila suze da mi klize niz obraze. Zvuk vode je skrivao moje jecaje. Nisam znala koliko dugo ću još moći ovako.
Nekad smo Dario i ja znali razgovarati satima, smijati se glupostima i sanjati o vikendima na moru. Sad mi se čini kao da živim s potpunim strancem. Njegova nervoza, stalno prigovaranje, sitničavost – sve me to guši. A najgore od svega je što se osjećam krivom što ga više ne volim kao prije.
Na poslu sam druga osoba. Tamo me kolegica Sanja pita kako sam, šefica Ivana pohvali moj trud, a čak i kad je frka s rokovima, osjećam se korisno. U uredu je toplo, miris kave i tipkanje po tastaturi daju mi osjećaj sigurnosti. Često ostajem duže, izmišljam zadatke samo da ne moram kući.
“Mirela, opet ostaješ?” – pitala me jednom Sanja dok je navlačila kaput.
“Ma znaš kako je… Doma me čeka još veći kaos nego ovdje,” nasmijala sam se kiselo.
Sanja me pogledala onim pogledom koji sve zna, ali ništa ne pita.
Moja mama, Ankica, stalno govori: “Trpi, dijete, svi brakovi imaju krize. Tvoj otac i ja smo se znali posvađati pa opet sve dođe na svoje.” Ali ja ne želim život kakav su imali moji roditelji – šutnja za stolom, pogledi preko ramena i tiha zamjeranja koja traju godinama.
Jedne subote ujutro, dok sam pokušavala popiti kavu prije nego što Dario ustane, zazvonio je mobitel. Bila je to moja sestra Lejla iz Sarajeva.
“Mirela, jesi dobro? Čujem ti glas kao da si pod vodom svaki put kad pričamo.”
“Ma dobro sam… Samo posao, znaš kako je.”
“Znam ja tebe bolje nego što misliš. Ako ti treba da dođeš malo kod mene, vrata su ti otvorena.”
Nisam joj znala reći istinu – da mi treba bijeg od svega, ali ne znam kako.
Dario je postajao sve nervozniji. Počeo je prebrojavati svaku kunu koju potrošim u trgovini, prigovarao zbog prašine na polici, zbog toga što nisam oprala njegovu omiljenu majicu. Jedne večeri, dok sam slagala veš, došao je do mene i rekao:
“Znaš li ti koliko ja radim za ovu kuću? A ti samo sjediš po cijele dane u uredu i vraćaš se kasno!”
Pogledala sam ga ravno u oči prvi put nakon dugo vremena.
“Znaš li ti koliko ja radim za ovu kuću? Koliko puta si ti skuhao ručak ili oprao suđe? Kad si zadnji put pitao kako sam?”
Nastala je tišina. On je samo slegnuo ramenima i otišao u dnevnu sobu.
Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam u strop i razmišljala gdje sam pogriješila. Jesam li trebala više trpjeti? Jesam li previše očekivala? Ili sam jednostavno prestala voljeti?
Na poslu su svi primijetili da sam nervozna. Ivana me pozvala na razgovor.
“Mirela, ako ti treba slobodan dan ili pomoć, samo reci. Znam da nije lako balansirati posao i privatni život.”
Zahvalila sam joj i izašla iz ureda s knedlom u grlu. Poželjela sam joj reći sve – kako se bojim vratiti kući, kako mi srce lupa svaki put kad čujem Darijev glas.
Jednog dana, dok sam sjedila za računalom i gledala kroz prozor na kišni Zagreb, stigla mi je poruka od Lejle: “Mirela, život je prekratak da bi ga provela nesretna. Dođi kod mene na vikend.”
Te večeri skupila sam hrabrost i rekla Dariju:
“Odlazim kod Lejle na nekoliko dana. Treba mi malo mira.”
Pogledao me kao da sam mu upravo rekla da odlazim zauvijek.
“Šta to znači? Da me ostavljaš?”
Nisam znala što reći. Samo sam spakirala torbu i izašla iz stana.
U autobusu prema Sarajevu gledala sam kroz prozor i pitala se gdje sam nestala ona stara Mirela koja se znala smijati iz srca. Jesam li ja kriva što više ne mogu podnijeti vlastiti dom? Je li pogrešno željeti malo mira?
Možda će mi netko od vas reći – treba li žena trpjeti zbog djece, zbog tradicije ili zbog straha od samoće? Ili ipak ima pravo birati sreću?
Što biste vi učinili na mom mjestu?