Crna Kapuljača i Tišina Između Nas: Priča o Majci, Kćeri i Onome Što Ne Izgovaramo
“Aurora, zašto si baš tu sliku stavila?” – glas mi je zadrhtao dok sam gledala ekran mobitela. Fotografija na kojoj nosim crnu kapuljaču i novi bob, nasmijana kao da mi ništa ne fali, već je imala stotine lajkova. Komentari su se nizali: “Prelijepa kao uvijek!”, “Legenda!”, “Aurora, tvoja mama je prava dama!”. Ali nitko nije znao da sam tu večer plakala u kupaonici, držeći se za umivaonik kao za posljednju slamku.
“Mama, ljudi te vole. Pogledaj koliko komentara!” – Aurora je stajala na vratima moje sobe, s mobitelom u ruci, oči joj blistale od uzbuđenja. Nije shvatala da mi je svaki taj lajk bio podsjetnik na ono što više nisam – zvijezda, idol, žena koju su svi gledali s divljenjem. Sada sam samo majka koja ne zna kako da priđe vlastitoj kćeri.
“Nije sve u lajkovima, Aurora. Nije sve u tome kako izgledamo na slici.”
Slegnula je ramenima i izašla iz sobe. Vrata su tiho škripnula. Ostala sam sama sa svojim mislima, kao toliko puta do sada. Sjetila sam se dana kada sam s Harmonijama pjevala na festivalima po cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Sjećam se mirisa dima u garderobi, šapata prije izlaska na scenu, pogleda mog tadašnjeg muža Edina koji me čekao u publici. Sjećam se i trenutka kad je sve to nestalo – kad su novine počele pisati o mom razvodu, kad su me prijatelji prestali zvati jer više nisam bila zanimljiva.
Aurora je tada imala samo deset godina. Gledala me kako se raspadam, a ja nisam znala kako da joj objasnim zašto više ne pjevam, zašto više ne izlazim iz kuće osim do prodavnice ili apoteke. Godinama smo živjele jedna pored druge, ali svaka u svom svijetu.
Sada, kad je ona odrasla i ima svoj život, pokušavam joj prići. Ali svaki naš razgovor završi nesporazumom ili tišinom. Ona želi da budem moderna mama – da nosim crnu kapuljaču, šišam se po posljednjoj modi, objavljujem slike na Instagramu. Ja želim samo da me pogleda onako kako me gledala kad je bila mala – s povjerenjem i ljubavlju.
Jedne večeri, dok sam spremala večeru, čula sam Auroru kako razgovara s nekim na telefonu.
“Ne znam… Mama je opet čudna danas. Kao da joj smeta što sam ponosna na nju. Znaš kako je to kod nas… Sve mora biti teško.”
Zastala sam s nožem iznad luka. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Nisam znala da li da uđem u sobu ili da se pravim da ništa nisam čula.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam propustila – o njenim školskim priredbama na koje nisam otišla jer sam se stidjela što više nisam poznata; o njenim suzama zbog prvog dečka koji ju je ostavio; o svim onim danima kad sam bila fizički tu, ali duhom daleko.
Sljedećeg jutra odlučila sam razgovarati s njom. Sjela sam za kuhinjski stol dok je ona žurila prema vratima.
“Aurora, možemo li popričati?”
Zastala je i pogledala me preko ramena.
“Kasnim na posao, mama. Možemo kasnije?”
“Molim te… samo pet minuta.”
Sjela je nasuprot meni, nervozno tipkajući po telefonu.
“Znam da ti smetam. Znam da misliš da ne razumijem tvoj svijet. Ali… znaš li koliko mi značiš? Znaš li koliko mi fališ?”
Podigla je pogled s ekrana. Oči su joj bile pune suza.
“Mama… uvijek si bila tu fizički, ali nikad nisi stvarno bila tu za mene. Kad god sam te trebala, ti si gledala kroz mene kao kroz prozor. Sad kad želiš biti blizu… ne znam kako to izgleda.”
Nisam znala šta da kažem. Samo sam pružila ruku preko stola i uhvatila njenu.
“Možemo li pokušati ispočetka? Možemo li barem pokušati biti ono što nikad nismo bile?”
Tišina između nas bila je teža od svih pjesama koje sam ikad otpjevala.
Narednih dana trudila sam se biti prisutna – slušala sam njene priče o poslu, išla s njom u šetnju Vilsonovim šetalištem, pravila kolače koje voli još od djetinjstva. Bilo je teško; svaki put kad bi me pogledala, osjećala sam krivnju zbog svega što nisam bila.
Jednog dana donijela mi je šalicu kafe dok sam sjedila na balkonu.
“Mama… znaš šta? Možda nikad nećemo biti savršene. Ali možemo biti iskrene jedna prema drugoj. To je dovoljno za početak.”
Pogledala sam je kroz suze i prvi put nakon dugo vremena osjetila mir.
Danas više ne pjevam pred hiljadama ljudi, ali pjevam sebi i njoj – tihim glasom, bez aplauza, ali s ljubavlju koju tek sada učim davati.
Ponekad se pitam: Koliko nas živi pod istim krovom, a zapravo smo stranci? Možemo li ikada nadoknaditi izgubljeno vrijeme ili nam ostaje samo da naučimo voljeti ono što imamo sada?