Dan kad mi se srce slomilo: Majka, sin i neizgovorena istina
“Vesna, jesi li čula? Ivan ti se ženi!” Susjedin šapat bio je oštar poput noža. Zalijevala sam begonije na balkonu, pokušavajući ne razmišljati o praznini u stanu otkako je Ivan otišao studirati u Zagreb. Ruke su mi zadrhtale, voda se prolila po pločicama. Nisam znala što me više boli – to što mi je susjeda rekla ili to što moj sin nije.
Ušla sam u stan, zatvorila vrata za sobom i naslonila se na hladni zid hodnika. U glavi mi je odzvanjalo: Ivan se ženi. Moj Ivan, moj dječak koji je još donedavno tražio moj savjet za svaku sitnicu. Kad je postao čovjek koji mi ne može reći najvažniju stvar u svom životu?
Mobitel mi je bio težak u ruci. Prsti su mi lebdjeli iznad tipki, ali nisam imala snage nazvati ga. Umjesto toga, sjela sam za kuhinjski stol i gledala stare fotografije – Ivan na biciklu ispred zgrade, Ivan s razbijenim koljenom, Ivan s osmijehom širokim kao more. Suze su mi klizile niz lice, tihe i gorke.
Te večeri nisam mogla zaspati. U glavi su mi se vrtjele slike: Ivan u odijelu, mlada djevojka pored njega, a ja negdje u kutu, nepozvana gošća na vlastitom sinu. Srce mi je bilo teško kao kamen. Uvijek sam mu bila sve – otac ga je napustio kad je imao pet godina. Sve sam podredila njemu: radila sam dva posla, štedjela na sebi da njemu ništa ne fali. Zar sam toliko pogriješila da me sada isključuje iz svog života?
Sljedećeg jutra skupila sam hrabrost i nazvala ga. “Ivane, jesi li dobro? Ima li što novo?” pitala sam, pokušavajući zvučati smireno.
“Dobro sam, mama. Sve po starom,” odgovorio je brzo, previše brzo.
“Ivane… čula sam da se ženiš,” izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti.
S druge strane tišina. “Tko ti je rekao?”
“Nije važno tko. Važno je zašto ja to nisam znala?”
Ivan je uzdahnuo. “Mama, htio sam ti reći… Samo… Znaš da ti i Lana niste baš… kliknule. Bojao sam se kako ćeš reagirati.”
Osjetila sam kako mi srce puca još jednom. “Ivane, ja sam tvoja majka. Zar misliš da bi me išta moglo toliko povrijediti kao ovo? Da saznam od drugih?”
Nakon tog razgovora danima nisam izlazila iz stana. Susjedi su šaptali iza leđa, a ja sam osjećala stid i bijes – prema sebi, prema Ivanu, prema cijelom svijetu koji me gurao u stranu.
Odluka je pala sama od sebe: moram razgovarati s Lanom. Ako je ona žena koju moj sin voli, moram znati tko je ona zapravo.
Našla sam njezin broj i poslala joj poruku: “Lana, možemo li popiti kavu? Samo nas dvije.” Odgovorila je odmah: “Naravno, Vesna. Kad god želite.”
Sjele smo u mali kafić blizu tržnice. Lana je bila lijepa, mlada žena s ozbiljnim očima i nervoznim osmijehom.
“Znam da me ne volite,” rekla je odmah.
“Nije stvar u tome,” odgovorila sam iskreno. “Stvar je u tome što osjećam da gubim sina.”
Lana je spustila pogled. “Ivanu ste sve na svijetu. Ali on ima osjećaj da nikad ništa što napravi nije dovoljno dobro za vas. Boji se vaše osude.”
Te riječi su me pogodile ravno u srce. Jesam li stvarno bila toliko stroga? Jesam li svojim strahovima i očekivanjima tjerala Ivana od sebe?
“Možda ste u pravu,” priznala sam tiho. “Ali znate li vi kako je biti samohrana majka u malom gradu? Sve oči su uprte u tebe, svi čekaju tvoju grešku… Ja sam samo željela da Ivan ima bolji život nego ja.”
Lana me pogledala s razumijevanjem koje nisam očekivala. “Znam da vam nije bilo lako. Ali sad morate pustiti Ivana da živi svoj život. On vas voli, ali treba prostora da bude svoj čovjek.”
Vratila sam se kući s osjećajem olakšanja i tuge istovremeno. Znala sam da moram pustiti Ivana – ali kako pustiti dijete koje si cijeli život štitio?
Tjedan dana kasnije Ivan me nazvao: “Mama, Lana mi je rekla da ste razgovarale. Hvala ti što si joj dala priliku.” U njegovom glasu čula sam olakšanje.
“Ivane, želim biti dio tvog života – tvog i Laninog. Samo mi reci kad mogu upoznati njezinu obitelj,” rekla sam kroz suze.
Na dan vjenčanja stajala sam u crkvi među gostima i gledala svog sina kako izgovara sudbonosno ‘da’. Suze su mi tekle niz lice – ovaj put od ponosa i ljubavi.
Ali još uvijek se pitam: Jesam li previše voljela? Jesam li ga gušila svojom brigom? Koliko majka smije tražiti od svog djeteta prije nego što ga izgubi? Što vi mislite – gdje je granica između ljubavi i posesivnosti?