Deset godina kasnije: Kad se Dario vratio iz ničega, sve se promijenilo
“Mama, tko je taj čovjek?” Ivana me povukla za rukav dok sam stajala ukopana na pragu. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Nisam mogla progovoriti. Pred nama je stajao Dario, moj muž, kojeg nisam vidjela deset godina. Njegova kosa bila je prosijeda, oči umorne, ali pogled mu je bio isti – onaj koji sam nekad voljela i zbog kojeg sam deset godina svake noći plakala.
“Ivana, odi u sobu sa Lukom. Sad odmah,” izustila sam tiho, ali odlučno. Djeca su nestala iza vrata, a ja sam ostala sama s čovjekom koji mi je uništio život.
“Martina… molim te, pusti me da objasnim,” rekao je drhtavim glasom. Nisam znala bih li ga ošamarila ili zagrlila. Umjesto toga, samo sam ga gledala – kao duha iz prošlosti.
“Deset godina, Dario. Deset! Ni poruka, ni poziv, ništa. Mislila sam da si mrtav. Djeca su odrasla bez oca. Ja… ja sam morala biti sve – i otac i majka!” Glas mi je pucao, suze su mi navirale na oči.
Sjeo je na stari drveni stolac u hodniku, onaj koji smo zajedno kupili na Hreliću kad smo tek počeli živjeti skupa. “Znam da nema opravdanja. Bio sam kukavica. Nisam znao kako se nositi s problemima… s dugovima, s poslom… pobjegao sam. Otišao sam u Njemačku raditi na građevini. Svaki dan sam mislio na vas.”
“A zašto se sada vraćaš? Što želiš od nas?”
Dario je spustio pogled. “Moja majka je bolesna. Vratio sam se zbog nje… i zbog vas. Znam da ne mogu vratiti izgubljeno vrijeme, ali želim pokušati biti otac Ivani i Luki. Ako mi dopustiš.”
U meni se miješala mržnja i nada. Sjetila sam se svih onih noći kad sam djeci lagala da im je tata na putu, kad sam posuđivala novac od susjede Mirele jer nisam imala za režije, kad sam radila dva posla da ih prehranimo. Sjetila sam se i kako sam Ivanu vodila na prvu pričest sama, kako je Luka plakao jer nije imao tko doći na njegovu školsku priredbu.
“Ne znam mogu li ti oprostiti,” prošaptala sam.
Dario je ustao i prišao mi bliže. “Ne tražim da mi odmah oprostiš. Samo želim biti tu… ako mi dopustiš.”
Te noći nisam spavala. Gledala sam u strop i slušala tišinu stana u Novom Zagrebu koji sam jedva otplatila sama. Sjećanja su navirala – prvi poljubac na Jarunu, vjenčanje u crkvi svete Ane, rođenje djece… a onda njegova šutnja, praznina u krevetu, hladnoća u srcu.
Sljedećih dana Dario je dolazio svaki dan. Donio je Ivani knjige iz Njemačke, Luki nogometnu loptu s potpisom nekog igrača iz Bundeslige. Djeca su bila zbunjena – nisu ga prepoznala kao oca, ali nisu ga ni odbijala. Ivana ga je promatrala ispod oka dok bi joj pomagao s matematikom; Luka ga je ispitivao o životu u Njemačkoj.
Jedne večeri Mirela me pozvala na kavu.
“Martina, što ćeš sad? Ljudi već pričaju po zgradi da ti se muž vratio iz mrtvih. Znaš kakvi su susjedi…”
Slegnula sam ramenima. “Ne znam što ću. Bojim se da ću opet biti povrijeđena. Ali djeca… možda im treba otac?”
Mirela me pogledala ozbiljno: “A što ti trebaš? Jesi li ikad razmišljala o sebi?”
Te riječi su me pogodile jače nego što sam očekivala.
Navečer sam sjela s Darijem za kuhinjski stol.
“Dario, ne znam može li ovo funkcionirati. Djeca su odrasla bez tebe. Ja sam odrasla bez tebe. Ne mogu samo zaboraviti sve što si napravio… ili bolje rečeno – što nisi napravio.”
Pogledao me iskreno prvi put nakon dugo vremena. “Znam da ne mogu tražiti ništa od tebe. Ali želim biti bolji čovjek nego što sam bio. Ako mi ne možeš oprostiti – razumjet ću. Samo želim biti tu za djecu.”
U tom trenutku Luka je provirio iza vrata: “Mama, tata mi je obećao da će doći na moju utakmicu sutra. Smije li?”
Pogledala sam sina i osjetila kako mi srce puca još jednom – ovaj put od tuge i nade istovremeno.
Sutradan smo svi zajedno otišli na Lukinu utakmicu. Dario je navijao najglasnije od svih roditelja; Ivana ga je prvi put zagrlila kad je Luka zabio gol.
Ali navečer, kad su djeca zaspala, ostali smo sami u tišini.
“Martina,” rekao je tiho, “znam da ne mogu popraviti prošlost. Ali mogu li biti dio vaše budućnosti?”
Gledala sam ga dugo prije nego što sam odgovorila: “Možda… ali ovaj put ne zbog tebe ili mene – nego zbog djece. I ovaj put – nema više laži ni bijega.”
Dario je klimnuo glavom i prvi put nakon deset godina osjetila sam tračak nade.
Ali još uvijek se pitam: Može li se ikada potpuno oprostiti izdaja? I koliko puta srce može izdržati prije nego što prestane vjerovati?