Doručak s punicom: Kad pomoć postane teret
“Znaš li ti, Ivana, koliko sam ja puta morala sve sama?” punica je zagrmjela dok je žlicom lupkala po šalici kave. Pogledala sam prema Dini, mom mužu, tražeći podršku, ali on je samo slegnuo ramenima i nastavio rezati kruh. U zraku je visio miris svježe skuhane kave i napetosti koju sam mogla rezati nožem.
“Nismo vas ništa molili, mama,” Dino je tiho promrmljao, ali ona ga je presjekla pogledom.
“Nisi me molio? A tko vam je nosio kutije kad ste se useljavali? Tko vam je pazio na Leu dok ste trčali po bankama? Tko vam je slao zimnicu iz Travnika?”
Osjetila sam kako mi obrazi gore. Istina, pomogla nam je puno, ali svaki put kad bi došla, osjećala sam se kao da polažem ispit iz života. Svaka mrvica na stolu, svaka neoprana šalica bila je dokaz moje nesposobnosti.
“Mama, hvala vam na svemu, ali stvarno želimo pokušati sami. Ovo je naš stan, naš početak,” pokušala sam smireno.
Ona se nasmijala, onim gorkim smijehom koji bode više od riječi. “Vaš početak? Pa vidjet ćemo koliko ćete izdržati bez mene! Ja više ne dolazim. Nikad više!”
U tom trenutku mi se činilo da mi je netko izvukao tepih pod nogama. Godinama sam sanjala o svom stanu, o miru bez tuđih komentara i savjeta. Kad smo napokon uspjeli – kredit na dvadeset godina, stari stan u Novom Zagrebu koji smo preuredili sami – mislila sam da će sve biti lakše. Ali nitko me nije pripremio na to koliko će obiteljski odnosi postati komplicirani.
Dino i ja smo mjesecima štedjeli svaku kunu. On je radio prekovremeno u skladištu, ja sam prevodila tekstove za jednu sarajevsku agenciju. Kad smo napokon skupili dovoljno za kaparu, osjećala sam se kao da letim. Prvi dan u našem stanu bio je kaos – kutije posvuda, internet još nije bio priključen, a televizor nije hvatao ni HRT1. Ali bili smo sretni. Navečer smo sjedili na podu i jeli burek iz pekare, smijali se i planirali gdje ćemo staviti ormare.
Prvih tjedan dana svekrva nam je dolazila svaki drugi dan. Donosila je hranu, cvijeće za balkon i beskrajne savjete: “Nemojte držati frižider uz zid, neće dobro hladiti!”, “Ove zavjese su predugačke!”, “Lea mora spavati u svojoj sobi!” Ponekad bih poželjela viknuti da nas pusti na miru, ali nisam imala snage. Dino bi samo šutio ili promijenio temu.
Jednog jutra, dok sam pokušavala uspavati Leu koja je plakala zbog zubića, zazvonio je mobitel. Bila je to moja mama iz Mostara.
“Ivana, kako si? Jesi li dobro? Čujem da ti punica stalno visi po stanu.”
“Ma dobro sam… Samo… Znaš kako je. Svi imaju svoje mišljenje.”
“Samo ti budi svoja. Neka Dino kaže svoje. Ne možeš sve sama nositi na leđima.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam gledala Dinu kako navečer sjedi pred televizorom i šuti. Pitala sam se gdje je nestao onaj veseli dečko koji me osvojio pričama o planinarenju po Prenju i smijehom koji je punio cijelu sobu.
Nakon onog doručka s punicom, danima nije dolazila. Prvo mi je bilo lakše – napokon mir, napokon naš ritam. Lea je počela bolje spavati, ja sam stigla pročitati knjigu do kraja bez prekida. Ali onda su počeli problemi koje nisam očekivala.
Računi su stizali jedan za drugim – struja, voda, pričuva, internet. Jednog dana nestalo nam je novca na računu baš kad je trebalo platiti vrtić. Dino je bio nervozan, ja iscrpljena.
“Možda da pitamo tvoju mamu za pomoć?” predložila sam oprezno.
“Rekla si da želiš sama!” odbrusio je.
“Nisam mislila baš ovako… Samo… Možda smo ipak prebrzo odbili pomoć.”
Te večeri dugo nisam mogla zaspati. Sjetila sam se svih onih trenutaka kad sam kao dijete gledala roditelje kako se svađaju oko novca i obećala sebi da ću biti drugačija. Ali sada sam bila ista kao oni – umorna, zabrinuta i nesigurna.
Jednog dana zazvonilo je na vratima. Otvorila sam i ugledala punicu s vrećicom punom domaćih jaja i teglicom ajvara.
“Samo sam došla ostaviti ovo za Leu,” rekla je tiho.
“Hvala vam… Žao mi je zbog onog doručka,” promrmljala sam.
Samo me pogledala i slegnula ramenima: “Svi mi želimo najbolje svojoj djeci. Nekad ne znamo stati na vrijeme.”
Tog trenutka shvatila sam da ni ona nije neprijatelj – samo žena koja ne zna kako pustiti sina da odraste. A ja? Ja još učim kako biti svoja i tražiti pomoć kad mi treba.
Ponekad se pitam: Je li moguće imati svoj mir bez da povrijedimo one koji nas vole? I gdje završava zahvalnost, a počinje pravo na vlastiti život?