Dosta mi je svekrvinih prigovora: Bitka za vlastitu kuhinju
“Opet si napravila tu istu juhu? Zar ne možeš barem jednom skuhati nešto svježe za mog sina?” Svekrvin glas parao je tišinu kuhinje kao nož kroz maslac. Stajala sam pored štednjaka, držeći kutlaču u ruci, i osjećala kako mi obrazi gore od srama i bijesa. Pogledala sam prema Ivanu, mom mužu, tražeći podršku, ali on je samo slegnuo ramenima i zaronio u svoj mobitel.
“Gospođo Marija, radim cijeli tjedan, nemam vremena svaki dan kuhati novo jelo. Pripremim unaprijed da nam bude lakše,” pokušala sam objasniti, ali ona je već kolutala očima.
“U moje vrijeme, žena je svaki dan kuhala svježe. Nije bilo ovih modernih gluposti. Moj sin je navikao na domaće, toplo, mirisno iz pećnice, a ne na podgrijane ostatke!”
Osjetila sam kako mi knedla raste u grlu. Otkad sam se udala za Ivana i preselila u njegov stan u Novom Zagrebu, osjećala sam se kao uljez u vlastitom domu. Svekrva je dolazila gotovo svaki dan, pod izlikom da nam pomaže, ali zapravo je nadgledala svaki moj pokret. Nije joj promaklo ništa – od načina na koji slažem rublje do toga kako čistim podove. Ali najviše joj je smetalo moje kuhanje.
“Ana, znaš li ti uopće napraviti pravi grah? Ili sarme? Moj Ivan obožava sarmu, a ti mu daješ ove tvoje moderne salate i piletinu na žaru!”
Ponekad bih poželjela vrisnuti: “Pa neka onda dođeš i skuhaš sama!” Ali nisam imala snage. Uvijek sam bila ona koja popušta, koja se povlači pred starijima. Tako su me učili moji roditelji u Osijeku – poštuj starije, ne ulazi u sukobe.
Jednog petka navečer, dok sam rezala povrće za tjedni ručak, Ivan je sjedio za stolom i gledao utakmicu. Svekrva je opet došla bez najave.
“Što to radiš? Opet pripremaš za cijeli tjedan? Znaš li ti da se tako gubi okus? Moj sin zaslužuje bolje!”
“Mama, pusti Anu na miru,” promrmljao je Ivan bezvoljno.
“Ne miješaj se! Ti si muškarac, ne razumiješ te stvari!” odbrusila mu je.
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam više mogla izdržati. Spustila sam nož i okrenula se prema njoj:
“Gospođo Marija, trudim se najbolje što mogu. Radim puno radno vrijeme, kuham, čistim… Ne mogu svaki dan kuhati novo jelo. Ako vam se ne sviđa kako kuham, slobodno vi preuzmite kuhinju kad god želite!”
Nastala je tišina. Ivan je podigao pogled s ekrana, a svekrva me gledala kao da sam upravo opsovala pred oltarom.
“Znači tako… E pa vidjet ćemo koliko ćeš izdržati kad ti dođu djeca! Onda ćeš vidjeti što znači prava žena!”
Te noći nisam mogla spavati. Prevrćala sam se po krevetu, razmišljajući gdje sam pogriješila. Jesam li stvarno loša supruga? Je li moja želja za organizacijom i olakšavanjem života zapravo znak lijenosti?
Sljedećih dana atmosfera u stanu bila je napeta. Ivan je šutio, a ja sam izbjegavala svekrvu koliko god sam mogla. Ali ona nije odustajala. Svaki put kad bi došla, pronašla bi nešto novo za prigovoriti – previše soli u juhi, premalo mesa u varivu, previše povrća u salati.
Jednog dana nazvala me mama iz Osijeka.
“Ana, čujem ti glas… Što nije u redu?”
Nisam više mogla izdržati. Sve sam joj ispričala kroz suze.
“Dijete moje, ne daj da te slome. Ti znaš što je najbolje za tvoju obitelj. Nisi dužna nikome polagati račune osim svom mužu – a ni on ne bi smio šutjeti kad te netko povrijedi.”
Te riječi su mi dale snagu. Sljedeći put kad je svekrva došla i počela s kritikama, nisam popustila.
“Gospođo Marija, cijenim što želite najbolje za Ivana, ali ovo je moj dom i moja kuhinja. Ako imate savjet – rado ću ga poslušati. Ali molim vas da prestanete s prigovorima.”
Pogledala me iznenađeno. Prvi put nije imala spreman odgovor.
Ivan me kasnije zagrlio i tiho rekao: “Znaš… možda sam trebao ranije stati na tvoju stranu. Oprosti.”
Nije bilo lako. I dalje ima dana kad mi dođe da sve bacim kroz prozor i odem natrag mami u Osijek. Ali sada znam da vrijedim – i da imam pravo na svoj način života.
Ponekad se pitam: Zašto žene uvijek moraju biti te koje trpe i prilagođavaju se? Zar nije vrijeme da same odlučujemo što je najbolje za našu obitelj? Što vi mislite – gdje je granica između poštovanja i gubljenja sebe?