Druga mladost koju nisam željela: Povratak kćerke i unuke pod moj krov

“Opet nisi pokupila igračke iz dnevnog!” viknula sam, glas mi je zadrhtao, a ruke su mi bile pune mokrih ručnika koje sam upravo izvadila iz perilice. Ana je sjedila na kauču, zurila u mobitel, a mala Lejla je crtala po zidu flomasterom. U tom trenutku, kao da je cijeli moj svijet stao – sve ono što sam godinama gradila, sav trud da napokon dođem do malo mira, raspršio se u kaosu dječje galame i kćerkinog ignoriranja.

Imam 45 godina. Sanjala sam o slobodi. O putovanjima s prijateljicama, o vikendima na Plitvicama ili u Opatiji, o večerima kad bih mogla mirno čitati knjigu ili gledati seriju bez prekida. Moj muž Dario i ja smo planirali život za sebe – djeca su odrasla, sin Ivan je otišao u Njemačku, a Ana je prije dvije godine otišla živjeti s dečkom u Sarajevo. Mislila sam da je to to – da je moje vrijeme napokon došlo.

Ali život ima svoje planove. Prije šest mjeseci Ana se vratila kući. S malom Lejlom u naručju, suznih očiju, rekla je: “Mama, nemam gdje. On me ostavio. Ne mogu više sama.”

U tom trenutku nisam imala srca reći ne. Lejla je imala samo tri godine, gledala me velikim smeđim očima i šaptala: “Baka…” Primila sam ih obje u kuću, ali nisam znala da ću time primiti i sve stare brige koje sam mislila da sam ostavila iza sebe.

Prvih tjedana sve je bilo kao u magli. Ana je bila slomljena, šutjela je po cijele dane, a ja sam pokušavala biti jaka za obje. Dario se povukao u svoj svijet – radio je duže, dolazio kasno, izbjegavao razgovore. “Ne mogu ja opet ovo prolaziti,” rekao mi je jedne večeri dok smo sjedili za stolom, a Ana i Lejla su već spavale. “Nisam više mlad.”

Nisam ni ja. Ali nisam imala izbora.

S vremenom su se stvari počele mijenjati. Ana je pronašla posao u lokalnoj trgovini, ali radila je smjene i često nije bila kod kuće. Sve više brige oko Lejle palo je na mene. Ujutro bih je vodila u vrtić, popodne žurila po nju, kuhala ručak, čistila za njima dvjema. Navečer bih padala od umora, a Ana bi dolazila kasno i često bila nervozna.

“Mama, ne možeš ti razumjeti kako mi je!” viknula bi kad bih joj pokušala nešto reći. “Ti si imala tatu uz sebe cijelo vrijeme! Ja sam sama!”

“Nisi sama! Ja sam tu!” odgovarala bih kroz suze.

Ali ona nije to vidjela. Ili nije htjela vidjeti.

Svađe su postale svakodnevica. Jedne večeri, nakon što sam Lejlu uspavala i pokušala Anu nagovoriti da pospremi svoje stvari iz hodnika, ona je eksplodirala:

“Zašto stalno prigovaraš? Nikad nisi zadovoljna! Nikad! Zato sam i otišla od kuće!”

Te riječi su me pogodile kao nož. Sjetila sam se svih onih godina kad sam radila dva posla da njima ništa ne fali, kad sam štedjela na sebi da bi oni imali za ekskurzije i tenisice. Sjetila sam se kako sam plakala kad je Ana prvi put otišla – mislila sam da sam pogriješila kao majka.

Sad opet plačem. Ali ovaj put od umora.

Lejla mi daje snagu. Kad me zagrli svojim malim rukama i šapne: “Bako, volim te najviše na svijetu”, srce mi se otopi. Zbog nje ustajem svako jutro i trudim se biti bolja baka nego što sam bila majka.

Ali ponekad poželim pobjeći. Poželim vikend samo za sebe, tišinu bez dječjeg plača i Aninih optužbi. Poželim otići na more s Darijom i ne misliti na ništa osim na valove i sunce.

Dario mi sve češće govori: “Moramo misliti na sebe. Nismo više mladi.” Ali kako da mislim na sebe kad moja kćerka ne može sama? Kako da okrenem leđa unuci koju volim više od svega?

Jedne noći, dok sam sjedila sama u kuhinji i gledala kroz prozor u mrak, Ana je tiho došla do mene.

“Mama… žao mi je,” šapnula je. “Znam da ti nije lako. Samo… bojim se da neću nikad biti dovoljno dobra ni tebi ni sebi.”

Zagrlila sam je kao kad je bila mala djevojčica koja se boji mraka.

“Svi griješimo, Ana. I ja sam griješila. Ali moramo biti tu jedna za drugu. Nema nas puno na ovom svijetu.”

Te noći dugo nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o svim ženama koje poznajem – o susjedi Jasni kojoj se sin vratio iz Zagreba s troje djece nakon razvoda; o mojoj sestri Mireli koja živi sama jer joj djeca rade vani; o prijateljici Senadi koja nikad nije imala djecu pa sad pomaže sestričnama oko unuka.

Možda smo mi žene na Balkanu osuđene na to – da uvijek budemo tu za druge, da žrtvujemo svoje snove za tuđu sreću.

Ali ponekad se pitam: gdje smo tu mi? Gdje su naši snovi? Hoću li ikad dočekati dan kad ću moći živjeti samo za sebe?

Možda nisam željela ovu drugu mladost – ali možda će me baš ona naučiti što znači prava ljubav i snaga.

Ponekad se pitam: Je li moguće pronaći ravnotežu između ljubavi prema svojoj djeci i vlastite sreće? Ili smo mi majke zauvijek zarobljene između prošlih snova i sadašnjih obaveza?