Dug Moje Majke, Moja Kazna: Priča o Naslijeđu Koje Nisam Birala
“Lejla, jesi li platila struju?” Majčin glas parao je tišinu stana, dok sam pokušavala zaspati nakon još jednog iscrpljujućeg dana na poslu. “Nisam još, mama. Treba mi još par dana da skupim novac,” odgovorila sam tiho, nadajući se da će ovaj put razumjeti. Ali Sanela nikada nije razumjela. “Pa šta čekaš? Hoćeš da nam isključe? Sramota!”
Sramota. Ta riječ odzvanjala mi je u ušima godinama. Sramota što nosim tuđe dugove, što se svaki mjesec borim s računima koje nisam napravila. Sramota što sam odrasla gledajući majku kako posuđuje od komšinice Mirele, od tetke Azre, pa čak i od prodavačice u maloj trgovini na uglu. “Lejla, hajde, idi do Mirele, reci joj da ćemo vratiti čim stigne penzija,” govorila bi mi još dok sam bila dijete. Nisam tada znala da je to početak mog zatvora.
Moj otac, Dario, napustio nas je kad sam imala deset godina. Kažu da nije mogao više podnijeti majčine laži i stalne dugove. Otišao je u Osijek, osnovao novu porodicu. Godinama nisam imala kontakt s njim, a kad sam ga napokon pronašla na Facebooku, odgovorio mi je samo: “Nisam ja kriv za tvoj život, Lejla.”
Sada imam dvadeset i šest godina i radim dva posla – danju kao blagajnica u supermarketu, noću čistim kancelarije u centru Sarajeva. Svaki mjesec, kad dođe plata, prvo otplaćujem majčine dugove. Kredit kod banke zbog njenih kartica, dug za struju i vodu, pa onda tek sebi kupim nešto osnovno. Ponekad se pitam – gdje sam ja u svemu tome?
Jedne večeri, dok sam umorna slagala robu na policama supermarketa, prišla mi je kolegica Ivana. “Lejla, opet te traži onaj iz banke. Kaže da moraš doći sutra.” Osjetila sam kako mi se stomak steže. Znam zašto me traži – majka je opet podigla kredit na moje ime prije dvije godine, kad sam joj dala ličnu kartu da podigne paket iz pošte. “Samo ovaj put, Lejla. Znaš da ću vratiti čim prodamo onaj stan u Mostaru,” obećavala je tada.
Stan nikad nismo prodali. Dug je ostao moj.
Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam majku kako mirno spava na kauču u dnevnoj sobi, dok joj televizor svijetli po licu. Pitala sam se – voli li me ona uopće ili me vidi samo kao rješenje svojih problema? Sjetila sam se razgovora s tetkom Azrom prošle zime:
“Lejla, dijete drago, ti si dobra duša, ali ne možeš cijeli život nositi tuđe grijehe. Sanela nikad neće stati ako joj ti stalno pomažeš.”
“Ali ona je moja majka… Šta da radim? Da je pustim da završi na ulici?”
“Nekad moraš pustiti ljude da padnu, Lejla. Inače ćeš ti pasti s njima.”
Nisam tada imala snage poslušati tetku Azru.
Sljedećih dana sve se pogoršalo. Banka je zaprijetila ovrhom na naš stan jer rate nisu plaćene tri mjeseca. Majka je plakala predamnom: “Lejla, ne mogu više! Sve su mi uzeli! Ti si jedina koja me nije napustila!”
U meni se lomilo sve što sam godinama potiskivala.
“Mama, ja više ne mogu ovako! Ne mogu biti tvoj bankomat! Ne mogu svaki mjesec spašavati tvoje greške! Ja imam svoj život!”
Gledala me zbunjeno, kao dijete koje ne razumije zašto mu uzimaju igračku.
“Ali ti si moja kćerka… Zar nećeš pomoći svojoj majci?”
“Pomagala sam cijeli život! A šta si ti meni dala osim dugova i brige? Nikad nisi mislila na mene! Samo na sebe!”
Plakala je dugo te noći. Ja sam prvi put osjetila olakšanje što sam izgovorila ono što me gušilo godinama.
Narednih dana nisam dolazila kući nakon posla. Spavala sam kod prijateljice Amre u Novom Sarajevu. Amra me gledala sažaljivo dok sam joj pričala sve:
“Lejla, moraš misliti na sebe. Ako nastaviš ovako, nikad nećeš imati svoj život. Tvoja majka mora naučiti odgovarati za svoje postupke.”
Ali kako da pustim ženu koja me rodila? Kako da okrenem leđa nekome ko nema nikoga osim mene?
Jednog jutra vratila sam se kući po stvari i zatekla majku kako sjedi na podu s računima oko sebe.
“Lejla… oprosti mi… Nisam znala drugačije… Tako su mene učili… Uvijek se nekako snađeš…”
Prvi put sam vidjela strah u njenim očima.
“Mama, ja ću ti pomoći – ali pod jednim uvjetom: moraš otići na razgovor kod psihologa i prestati uzimati kredite i posuđivati novac od drugih. Ako to ne uradiš, ja odlazim zauvijek.”
Nije ništa rekla. Samo je klimnula glavom.
Danas živimo drugačije – skromno, ali bez novih dugova. Majka ide na terapiju jednom sedmično. Ja još uvijek otplaćujem stare kredite, ali barem znam da više neću biti žrtva tuđih odluka.
Ponekad se pitam – gdje prestaje dužnost djeteta prema roditelju? Imamo li pravo reći “dosta” onima koji nas vole ali nas povređuju? Šta biste vi uradili na mom mjestu?