Dva lica istine: Kad su blizanci promijenili sve
“Lejla, šta si to rodila?” glas moje svekrve, Zlate, parao je tišinu rađaonice dok je gledala u dvije male glavice u mom naručju. Amar je imao tamnu put, crne oči i gustu kosu, dok je Dina bila svijetla kao mlijeko, s plavim očima i zlatnim pramenovima. U tom trenutku, dok sam još drhtala od porođaja, osjetila sam kako se zidovi oko mene ruše.
Moj muž, Edin, stajao je pored kreveta blijed kao krpa. Pogledao me je, pa djecu, pa opet mene. “Lejla… kako?” prošaptao je, a u njegovom glasu čula sam nešto što nikad prije nisam – sumnju.
Nisam imala snage da mu odgovorim. Samo sam privila blizance uz sebe, pokušavajući ih zaštititi od pogleda koji su već počeli da nas režu. Sestre su šaptale iza zavjese: “Jesi li vidjela? Kažu da su blizanci uvijek isti…”
Kad smo došli kući u naše malo selo kod Travnika, vijest se već proširila. Komšije su dolazile pod izgovorom da donesu supu ili pitu, ali svi su gledali u Amara i Dinu kao da su čudo neviđeno. Moja mama, Senada, pokušavala je da me utješi: “Ma djeca su Božiji dar, Lejla. Ne slušaj nikoga.” Ali ni ona nije mogla sakriti zabrinutost kad bi pogledala Amara.
Prve sedmice bile su najteže. Edin je postao šutljiv, izbjegavao me je. Jedne noći, dok sam uspavljivala djecu, čula sam ga kako razgovara sa Zlatom u kuhinji.
“Ne vjerujem joj više. Kako da znam da su oboje moji?”
“Sine, ja sam ti govorila… Lejla je uvijek bila previše otvorena s onim studentima iz Zagreba kad je radila u biblioteci. Ko zna čije je to dijete?” Zlatin glas bio je pun otrova.
Suza mi je skliznula niz obraz. Nisam imala snage da se branim. Znala sam istinu – nikad nisam prevarila Edina. Ali kako objasniti ovakvu razliku među blizancima? Počela sam sumnjati i u samu sebe.
Dani su prolazili u tišini i napetosti. Amar je rastao živahan i veseo, Dina nježna i povučena. Selo ih nije prihvatilo. Djeca su ih zadirkivala na igralištu: “Jedan si crnac, drugi Švabo!” Dina bi plakala svako veče, a Amar bi stisnuo pesnice i šutio.
Jednog dana, dok sam ih vodila kod pedijatra u Travnik, doktorica Jasmina me upitala: “Lejla, jesi li ti sigurna da su blizanci iz iste trudnoće?”
“Naravno!” odgovorila sam uvrijeđeno.
Objasnila mi je da postoje slučajevi gdje žena može ovulirati dvaput u kratkom periodu i zatrudnjeti s dva različita oca – superfekundacija. Bila sam šokirana. Nikad nisam ni čula za to.
Te noći sam skupila hrabrost i ispričala Edinu šta mi je doktorica rekla.
“Hoćeš reći da si spavala s još nekim?” pitao je hladno.
“Ne! Nikad! Ali… možda postoji neko medicinsko objašnjenje… Možemo napraviti DNK testove?”
Edin je pristao, ali više iz inata nego iz želje za istinom. Testovi su stigli nakon dvije sedmice – oboje su naša djeca. Edin je bio otac i Amaru i Dini.
Ali šteta je već bila učinjena. Selo nije vjerovalo papirima. “Ma lažu doktori! To ona nešto mulja!” šaptale su komšinice na pijaci.
Zlata nije prestajala: “Ja znam šta sam vidjela! Nema tu slučajnosti!”
Moja porodica se raspadala pred mojim očima. Edin se povukao u sebe, radio po cijele dane samo da ne bude kod kuće. Ja sam postala sjena žene kakva sam bila – stalno umorna, iscrpljena od borbe s predrasudama.
Jedne večeri Amar mi je prišao dok sam prala suđe.
“Mama, zašto me niko ne voli? Zašto sam ja drugačiji?”
Kleknula sam pored njega i zagrlila ga svom snagom.
“Ti si moj sin. Ti si poseban jer si ti – Amar. Nije važno šta drugi govore. Važno je šta mi osjećamo jedni prema drugima.”
Ali ni sama nisam vjerovala u te riječi. Počela sam razmišljati o odlasku iz sela – možda bi nam u Sarajevu ili Zagrebu bilo lakše? Ali nisam imala hrabrosti ostaviti roditelje i sve što poznajem.
Jednog dana Dina se vratila iz škole uplakana – učiteljica ju je pred cijelim razredom pitala: “Jesi li sigurna da ti je Amar brat?”
To je bila kap koja je prelila čašu. Otišla sam kod ravnatelja škole i zaprijetila prijavom inspekciji. Prvi put sam osjetila snagu u sebi – borit ću se za svoju djecu makar me cijelo selo mrzilo!
Počela sam otvoreno govoriti o našoj situaciji na roditeljskim sastancima i tražila podršku od drugih majki. Neke su me podržale, ali većina se povukla – niko nije htio biti na meti tračeva.
S vremenom su Amar i Dina naučili živjeti sa svojom različitošću. Amar se upisao na karate i stekao prijatelje među djecom iz drugih sela. Dina se zaljubila u knjige i crtanje.
Edin se polako vraćao kući – počeo je provoditi više vremena s djecom, ali između nas dvoje ostala je pukotina koju nisam znala kako zaliječiti.
Ponekad se pitam – jesmo li mogli drugačije? Da li bi bilo lakše da smo živjeli negdje gdje ljudi ne gledaju tuđu boju kože kao prokletstvo?
Ali onda pogledam Amara i Dinu kako zajedno crtaju ispod stare kruške i shvatim – ljubav nije uvijek dovoljna da promijeni svijet, ali je dovoljna da spasi ono što nam je najvažnije.
Možda će jednog dana naše selo naučiti prihvatiti različitost. Do tada, ja ću biti njihov štit.
Ponekad se pitam: Šta biste vi uradili na mom mjestu? Da li biste imali snage boriti se protiv cijelog sela zbog svoje djece?