Dva Života, Jedno Srce: Tajna Mog Muža

“Gdje si bio sinoć, Damire?” Moj glas je drhtao dok sam stajala nasred kuhinje, stisnutih šaka, gledajući ga ravno u oči. Sat je otkucavao ponoć, a on je mirno skidao kaput kao da je sve u redu. “Kasnio sam na poslu, znaš da imamo rokove,” odgovorio je izbjegavajući moj pogled. Ali ja sam znala. Osjećala sam to u kostima, u svakom pogledu koji mi je izmakao, u svakom lažnom osmijehu.

Nisam mogla više izdržati. Već mjesecima sam skupljala tragove: poruke na njegovom mobitelu koje su nestajale brže nego što sam ih mogla pročitati, neobjašnjivi nestanci vikendom, miris parfema koji nije bio moj. Sve je kulminiralo tog jutra kad sam pronašla račun za dječju igračku iz Tuzle, a mi nikad nismo bili tamo. Srce mi je lupalo kao ludo dok sam mu postavljala pitanje koje će zauvijek promijeniti naše živote: “Imaš li ti drugu porodicu?”

Damir je zastao. Pogledao me onim očima koje su nekad bile moj dom, a sada su bile tuđe. “Nina… nije trebalo ovako ispasti,” prošaptao je. U tom trenutku vrijeme je stalo. Sve slike našeg braka, rođenja naše kćeri Lare, zajedničkih ljetovanja na Jadranu, Božića kod mojih roditelja u Osijeku – sve se pretvorilo u pepeo.

“Koliko dugo?” pitala sam, glasom koji nisam prepoznala. “Petnaest godina,” rekao je tiho. “Petnaest godina!” ponovila sam kao jeku, osjećajući kako mi se tlo pod nogama ruši. “Imaš li djecu s njom?”

Samo je klimnuo glavom. Suze su mi navrle na oči, ali nisam plakala. Ne još. “Kako si mogao? Kako si mogao živjeti dva života?”

Damir je sjeo za stol, glavu u rukama. “Nina, nisam planirao… Sve je počelo prije nego što smo se vjenčali. Mislio sam da ću prekinuti, ali… rodio se Amar. Nisam mogao ostaviti dijete. A onda si ti ostala trudna s Larom… Nisam znao što da radim.”

U tom trenutku Lara je ušla u kuhinju, trljajući oči. “Mama, tata, zašto vičete?” Pogledali smo je oboje, a ja sam osjetila kako mi srce puca na tisuću komadića. Kako objasniti djetetu da joj tata ima još jednu porodicu?

Te noći nisam spavala. Damir je otišao – rekao je da mora razmisliti. Ja sam sjedila na podu kupaonice i gledala svoj odraz u ogledalu. Tko sam ja sada? Žena koju je muž varao petnaest godina? Majka koja mora zaštititi svoje dijete od istine koja će joj slomiti srce?

Sljedećih dana sve se odvijalo kao u magli. Moja sestra Ivana dolazila je svaki dan, donosila juhu i pokušavala me natjerati da jedem. “Nina, moraš biti jaka zbog Lare,” govorila mi je dok mi je brisala suze s obraza. Ali ja nisam znala kako biti jaka kad mi se cijeli svijet raspada.

Moji roditelji su bili šokirani. Otac je šutio satima, a majka je samo ponavljala: “Kako ti to može učiniti? Pa vi ste bili savršen par!” Svi su imali pitanja, ali odgovora nije bilo.

Jednog dana zazvonio je telefon. Bila je to Aida – žena s kojom je Damir imao drugo dijete. “Nina, znam da me mrziš, ali moramo razgovarati zbog djece,” rekla je tiho. Nisam znala što da kažem. Mrzila sam je, ali još više sam mrzila Damira što nas je sve doveo u ovu situaciju.

Sastale smo se u malom kafiću na Ilidži. Aida je bila umorna žena s toplim očima i rukama koje su drhtale dok je miješala kavu. “Nisam znala za tebe dok nije bilo kasno,” rekla je iskreno. “Damir mi nikad nije rekao da ima ženu i dijete u Hrvatskoj dok Amar nije krenuo u školu.” Gledala sam je i shvatila da ni ona nije kriva koliko sam mislila.

“Što ćemo sad?” pitala sam slomljeno.

“Moramo misliti na djecu,” rekla je Aida. “Oni nisu krivi ni za što.” U tom trenutku osjetila sam prvi tračak snage – možda zbog Lare i Amara mogu pronaći način da preživim ovu izdaju.

Damir se vratio nakon tjedan dana. Sjedili smo za stolom kao stranci. “Nina, ne tražim oprost. Znam da ga ne zaslužujem. Ali želim biti otac svojoj djeci – oboma.”

“A ja? Što ja zaslužujem?” pitala sam kroz suze.

“Zaslužuješ istinu i mir. Ako želiš razvod, pristat ću na sve što tražiš.”

Dani su prolazili sporo i bolno. Lara me pitala gdje je tata, a ja nisam znala što reći osim: “Tata ima puno posla.” No istina se ne može sakriti zauvijek.

Jedne večeri sjela sam s Larom na krevet i rekla joj: “Dušo, tata te voli jako puno, ali napravio je grešku i sada mora popraviti stvari.” Gledala me velikim smeđim očima i pitala: “Hoće li tata opet doći kući?” Nisam imala odgovor.

Prošlo je nekoliko mjeseci otkako se istina otkrila. Još uvijek učim kako disati bez Damira pored sebe. Još uvijek učim kako oprostiti sebi što nisam vidjela znakove ranije.

Ponekad se pitam: Je li moguće ponovno vjerovati nakon ovakve izdaje? Ili su neki ožiljci jednostavno preduboki da bi ikada zacijelili? Što biste vi učinili na mom mjestu?