Gorka slast obiteljskih tajni: Priča o oprostu i snazi žena

“Zofia, opet si zaboravila zaključati vrata!” vikao je otac iz hodnika, dok je miris rakije već ispunjavao stan. Drhtala sam, stisnuta uz prozor, gledajući kako kiša udara po limenom krovu naše zgrade u Novom Zagrebu. Mama je šutjela, kao i uvijek kad bi on podigao glas. Samo bi stisnula usne i nastavila prati suđe, dok su joj ruke drhtale. Znala sam da će večeras opet biti svađe. Znala sam da će mama plakati tiho u svojoj sobi, a ja ću se praviti da spavam.

Moje djetinjstvo bilo je ispunjeno šaptom – šaptom očeve sramote, šaptom majčine tuge, šaptom susjeda koji su znali sve, ali nisu govorili ništa. U školi sam bila Zofia – ona čudna djevojčica s uvijek urednim pletenicama i tužnim očima. Profesorica hrvatskog, gospođa Ivana, jednom mi je rekla: “Zofia, imaš dušu pjesnika.” Nisam joj znala odgovoriti da pjesnici najviše pišu kad ih boli.

Moj brat Dario bio je moj štit. Stariji četiri godine, uvijek je stajao između mene i očeve ruke. Kad bi otac bio posebno loše volje, Dario bi ga pokušao odvući u dvorište pod izlikom da mu treba pomoć oko bicikla. Jednom sam ga pitala: “Zašto to radiš? Zašto uvijek ti?” Samo je slegnuo ramenima: “Netko mora.”

Godine su prolazile. Otac je sve češće nestajao po birtijama na Trešnjevci, a mama je radila prekovremeno u školi da nas prehrani. Sjećam se jedne zime kad smo ostali bez grijanja jer nismo imali za račun. Mama je tada rekla: “Bit će bolje, Zofia. Samo moramo izdržati još malo.” Nisam joj vjerovala, ali sam šutjela.

Prvi put sam se zaljubila u srednjoj školi. On se zvao Emir – Bosanac iz Zenice, preselio u Zagreb zbog rata. Bio je tih, ali kad bi se nasmijao, cijeli svijet bi postao lakši. Jedne večeri me pratio kući i pitao: “Zašto si uvijek tako ozbiljna?” Nisam znala što reći. Nisam znala kako mu objasniti da ozbiljnost nosim kao štit.

Naša ljubav bila je kratka i slatka poput proljetnog pljuska. Mama nije odobravala – “On nije za tebe, Zofia. Previše si osjetljiva za takve priče.” Otac ga nije ni primijetio. Kad me Emir ostavio zbog druge djevojke, nisam plakala. Samo sam još jednom zaključala vrata svoje sobe i pustila glazbu do kasno u noć.

Dario je otišao na fakultet u Sarajevo. Prvi put sam ostala sama s roditeljima. Otac je tada već bio na rubu – izgubio je posao, a alkohol je postao njegov jedini prijatelj. Jedne večeri došao je kući pijaniji nego ikad prije. Srušio se na pod pred vratima kupaonice i počeo plakati kao dijete. Mama ga je pokušala podići, ali nije imala snage. Ja sam samo stajala i gledala.

“Zašto nam to radiš?” pitala sam ga kroz suze.

Podigao je pogled prema meni – oči su mu bile crvene i prazne.

“Ne znam… Zofia… ne znam više tko sam…”

Te riječi su mi ostale urezane u pamćenje. Po prvi put sam vidjela oca kao čovjeka, a ne kao monstruma iz mojih noćnih mora.

Godinu dana kasnije mama je oboljela od raka dojke. Sve se promijenilo preko noći. Postala sam njezina podrška, njezina snaga. Otac je bio izgubljen – više nije pio svaki dan, ali nije znao kako biti tu za nju. Dario se vratio iz Sarajeva kad je čuo vijest.

“Moramo biti zajedno sada,” rekao mi je dok smo sjedili na klupi ispred bolnice Rebro.

“A što ako ne uspijemo?” pitala sam ga tiho.

“Onda ćemo barem znati da smo pokušali.”

Mama se borila hrabro, ali bolest je bila jača. Umrla je u rano proljeće, kad su trešnje procvjetale ispod našeg prozora. Otac nije plakao na sprovodu – samo je stajao ukočen, gledajući u daljinu.

Nakon mamine smrti sve se raspalo. Dario se vratio u Sarajevo, a ja sam ostala sama s ocem koji je ponovno počeo piti. Jedne večeri došao je kući s modricama na licu – potukao se u birtiji zbog nečega što ni sam nije znao objasniti.

“Zofia… oprosti mi… molim te…” promrmljao je dok sam mu čistila ranu na obrvi.

Nisam znala mogu li mu oprostiti. Sve godine boli, straha i srama stisle su mi grlo.

“Ne znam mogu li… tata… stvarno ne znam…”

Prošle su godine. Završila sam fakultet uz puno truda i rada – radila sam kao konobarica po kafićima na Jarunu da platim stanarinu i knjige. Otac je završio u bolnici zbog ciroze jetre. Posljednji put kad sam ga vidjela bio je blijed i slab.

“Zofia… ti si moja najbolja stvar u životu… žao mi je za sve…”

Držala sam ga za ruku dok je umirao. Nisam plakala tada – suze su došle tek kasnije, kad sam ostala sama u praznom stanu punom njegovih mirisa i uspomena.

Danas imam trideset godina. Radim kao učiteljica hrvatskog jezika u osnovnoj školi na Peščenici. Djeca me vole jer ih učim da pišu o svojim osjećajima – baš kao što sam ja nekad pisala pjesme gospođi Ivani.

Ponekad sanjam mamu kako sjedi za kuhinjskim stolom i smiješi mi se dok plete šal za Darija. Ponekad sanjam oca kako me vodi za ruku kroz park Maksimir dok mi priča priče iz svog djetinjstva.

Naučila sam da oprost nije zaborav – oprost je odluka da ne nosiš više tu težinu sa sobom. Ali još uvijek se pitam: može li se ikada potpuno oprostiti onima koji su nas najviše povrijedili? I gdje završava ljubav prema obitelji, a počinje ljubav prema sebi?

Što vi mislite? Je li oprost moguć ili su neke rane jednostavno preduboke?