Gost u vlastitoj kući: Ispovijest Lejle iz Sarajeva

“Šta si opet zaboravila da uradiš, Lejla?” glas svekrve Sabine odjeknuo je kroz hodnik, dok sam stajala pored šporeta s rukama punim suđa. U tom trenutku, činilo mi se da je cijela kuća stala, a ja sam postala mala, nevidljiva tačka u njenom svijetu. “Nisam stigla još oprati prozore, radila sam do kasno sinoć…” pokušala sam tiho, ali ona je već odmahivala glavom. “U ovoj kući se zna red. Nije ovo tvoja mahala!”

Udala sam se za Dinu prije dvije godine. On je bio moja prva ljubav, moj oslonac, moj bijeg iz roditeljskog stana na Grbavici gdje su se stalno vodile iste rasprave oko novca i budućnosti. Vjerovala sam da će naš zajednički život biti početak nečeg novog, boljeg. Ali nisam znala da ću postati gost u vlastitom domu.

Dinin otac je rano preminuo, pa je Sabina ostala stub porodice. Dino ima mlađeg brata, Amara, koji još studira i često dovodi društvo na večere. Svi su navikli da Sabina vodi glavnu riječ, a ja… ja sam bila samo dodatak. Prvih mjeseci sam pokušavala biti neprimjetna – ustajala bih prije svih, spremala doručak, čistila stan, čak i peglala Amarove košulje. Ali ništa nije bilo dovoljno dobro.

Jedne večeri, dok su Dino i Amar gledali utakmicu, Sabina je sjela nasuprot mene za kuhinjski stol. “Lejla, znaš li ti kako je meni bilo kad sam došla u ovu kuću? Nisam smjela ni riječ reći pred svekrom. Danas žene misle da mogu sve same. Nije to tako. Moraš znati svoje mjesto.” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam joj htjela dati to zadovoljstvo. Samo sam klimnula glavom i nastavila rezati salatu.

Dino je bio između dvije vatre. Volio me je, ali nije znao kako da se suprotstavi majci. “Lejla, znaš kakva je mama… Samo joj treba vremena da te prihvati,” govorio bi mi dok bi me grlio noću u krevetu. Ali vrijeme je prolazilo, a ja sam se osjećala sve usamljenije.

Moje prijateljice su izlazile na kafe, putovale na more, planirale karijere. Ja sam radila kao učiteljica u osnovnoj školi na Ilidži i svaki dan žurila kući da stignem prije Sabine. Jednom sam zakasnila jer mi je učenik ostao duže zbog problema kod kuće. Kad sam stigla, Sabina me dočekala s ledenim pogledom: “Djeca ti nisu važnija od porodice!”

Počela sam gubiti sebe. Nisam više znala šta volim, šta želim. Svaka sitnica je bila razlog za novu svađu – od načina na koji slažem veš do toga kako začinim supu. Dino je sve više vremena provodio vani s prijateljima ili na poslu. Počela sam sumnjati da mu je lakše biti bilo gdje nego kod kuće.

Jedne noći, dok sam sjedila sama u dnevnoj sobi i gledala stare slike iz djetinjstva, Amar je ušao i sjeo pored mene. “Znaš, Lejla… nije ni mami lako. Boji se da će ostati sama kad nas svi napustite.” Pogledala sam ga i prvi put osjetila trunku razumijevanja prema Sabini. Ali to nije umanjilo moju bol.

Najgore je bilo kad sam saznala da ne mogu imati djecu. Ljekari su rekli da postoji mala šansa, ali Sabina nije htjela ni čuti za to. “Moj sin zaslužuje porodicu! Ako ne možeš roditi, ima drugih žena!” Dino je tada prvi put povisio glas na majku: “Mama, dosta! Lejla je moja žena i niko je neće dirati!” Ali šteta je već bila učinjena.

Nakon te večeri, povukla sam se još više u sebe. Dani su prolazili u tišini, a ja sam osjećala kako nestajem. Počela sam pisati dnevnik – jedino mjesto gdje sam mogla biti iskrena prema sebi.

“Draga Lejla,” pisala sam sebi jedne noći, “vrijediš više nego što misliš. Nisi samo snaha, nisi samo supruga. Ti si osoba koja voli, koja pati i koja zaslužuje sreću.”

Na kraju sam skupila hrabrost i predložila Dini da iznajmimo stan. “Ne mogu više ovako,” rekla sam mu kroz suze. “Volim te, ali ne mogu živjeti kao gost u vlastitom životu.” Gledao me dugo bez riječi, a onda me zagrlio najjače do sada.

Danas živimo u malom stanu na Grbavici. Sabina nam dolazi u goste ponekad – još uvijek teško prihvata promjene, ali polako učimo graditi novi odnos. Dino i ja smo bliži nego ikad prije.

Ponekad se pitam: Koliko žena oko nas živi kao gosti u vlastitom domu? Koliko nas se boji reći – dosta je? Hoćemo li ikada naučiti voljeti sebe dovoljno da biramo svoj mir?