Imala sam pravo izbaciti svekrvu iz kuće? Moja obitelj, naši snovi i izdaja koju nisam očekivala
“Ne mogu vjerovati da si to napravila, Jasmina! Kako si mogla?” vikao je moj muž Ivan, dok sam ja stajala nasred dnevnog boravka, drhteći od bijesa i poniženja. Suze su mi navirale na oči, ali nisam ih htjela pustiti pred njom. Pred ženom koja mi je upravo uništila snove o mirnom domu.
Sve je počelo prije tri mjeseca, kad smo Ivan i ja napokon uselili u naš novi stan u Novom Zagrebu. Godinama smo štedjeli, odricali se putovanja, izlazaka, svega što mladi bračni parovi uzimaju zdravo za gotovo. Kad smo napokon dobili ključeve, osjećala sam se kao da sam osvojila svijet. “Ovo je naš dom. Naše pravilo, naš mir,” šapnuo mi je Ivan prve večeri dok smo sjedili na podu, jedući pizzu iz kartonske kutije.
Ali mir nije dugo trajao. Svekrva, Ružica, dolazila je često, uvijek s nekim savjetima i kritikama. “Ova zavjesa ti je prekratka, Jasmina. Tko ti je to rekao da se tako slaže posteljina?” Prvih tjedana sam šutjela, pokušavala biti ljubazna. Ivan bi me tješio: “Znaš kakva je moja mama, pusti je.”
Jednog petka Ivan i ja smo morali hitno otići u Mostar zbog njegove poslovne obaveze. Ružica se ponudila da pričuva stan i našu mačku Lunu. “Samo da ne diraš ništa, molim te,” rekla sam joj prije odlaska. “Ne brini, Jasmina, nisam ja dijete,” odbrusila je.
Vratili smo se dva dana kasnije. Već na ulazu osjetila sam da nešto nije u redu. Miris kiselog kupusa širio se hodnikom. U dnevnom boravku – šok: naši novi bijeli zidovi bili su prekriveni starim tapetama s cvjetnim uzorkom. Na stolu su stajale ružne porculanske figurice koje sam godinama izbjegavala kod nje doma. Luna je bila zatvorena u kupaonici jer “mačke ne smiju po stanu”.
“Što si napravila?” pitala sam drhtavim glasom.
Ružica je sjedila na kauču kao kraljica. “Samo sam malo sredila stan, da bude više domaći. Ovi vaši moderni zidovi su hladni, Jasmina. I Luna je bila nestašna pa sam je morala zaključati.”
Ivan je bio u šoku. “Mama, nisi imala pravo! Ovo nije tvoj stan!”
“Ali ja sam vam samo htjela pomoći! Vi ste djeca, ne znate još kako treba voditi kućanstvo!”
U meni se nešto slomilo. Godinama sam trpjela njezine komentare, njezino miješanje u svaki naš plan – od vjenčanja do izbora imena za dijete koje još nismo imali. Ali ovo… Ovo je bila izdaja.
“Molim te, Ružice, pokupi svoje stvari i idi. Ne želim te više vidjeti u ovom stanu,” rekla sam tiho, ali odlučno.
Ivan me pogledao s mješavinom tuge i olakšanja. Ružica je ustala, bijesna kao nikad prije: “Ti mene izbacuješ? Nakon svega što sam učinila za vas? Sram te bilo!”
Nisam popustila. Gledala sam kako skuplja svoje figurice i tapete u vreće i izlazi iz stana bez pozdrava.
Sljedećih dana Ivan i ja smo pokušavali vratiti stan u prvobitno stanje. Strugali smo tapete do kasno u noć, čistili miris kiselog kupusa s namještaja. Luna se skrivala ispod kreveta danima.
Ali ono što nismo mogli očistiti bio je osjećaj izdaje koji mi je ostao u srcu. Ivanova sestra Mirela zvala me danima: “Kako si mogla izbaciti mamu? Ona je samo htjela pomoći! Znaš da nema nikoga osim nas!”
Pokušala sam objasniti: “Mirela, ona je prešla granicu. Ovo nije bila pomoć nego kontrola.”
Ivan je bio uz mene, ali vidjela sam da ga boli cijela situacija. Njegova majka mu nije odgovarala na pozive tjednima.
Na poslu su me kolegice pitale: “Jesi li sigurna da si dobro postupila? Znaš kako su svekrve kod nas… Ako ih naljutiš, nema mira godinama!”
Noću nisam mogla spavati. Prebirala sam po glavi svaki trenutak tog dana. Jesam li trebala biti blaža? Jesam li trebala još jednom progutati ponos radi mira u kući?
Jedne večeri Ivan mi je rekao: “Znaš, možda si bila oštra… ali nisi pogriješila. Ovo je naš dom i nitko nema pravo uništiti ga zbog svojih ideja o tome što znači ‘prava obitelj’.”
Ali kad sam vidjela Ružicu na tržnici kako me ignorira dok kupuje sir kod istog prodavača kao i ja, srce mi se steglo. Znam da joj nedostajemo – i ona nama na neki način – ali granice su morale biti postavljene.
Danas sjedim u našem dnevnom boravku, gledam Lunu kako spava na prozoru i pitam se: Jesam li imala pravo? Je li obiteljska ljubav dovoljna da opravda sve – ili postoje granice koje se ne smiju prelaziti? Što biste vi učinili na mom mjestu?