Incident koji me naučio reći ‘Ne’: Kad rodbina ne da mira ni na moru
“Opet dolaze? Zar ne možemo imati ni jedan vikend za sebe?” Ivan je bacio kuhinjsku krpu na stol, a ja sam samo nijemo gledala u mobitel. Poruka od tetke Mire iz Zenice bljeskala je na ekranu: “Draga, dolazimo u petak, nas četvero. Nadam se da nije problem!” Nije ni pitala, samo najavila. Kao i uvijek.
Srce mi je lupalo. Osjećala sam se kao da me netko gura uza zid. Preselili smo se iz Zagreba u Split prije šest mjeseci, sanjajući o miru, moru i novom početku. Ali naš stan s pogledom na Marjan pretvorio se u stalni hostel za rodbinu iz Bosne i Hrvatske. Svaki tjedan netko drugi: stričevi, tetke, bratići, sestrične… Svi su “samo na par dana”, ali ti dani su se pretvarali u tjedne.
“Ne mogu više, Ana,” Ivan je sjeo nasuprot mene, oči mu umorne. “Ovo nije život. Nismo se preselili da budemo hotel.”
Zagrizla sam usnicu. Znam da je u pravu, ali kako reći ‘ne’ tetki Miri koja me čuvala kad sam bila mala? Ili bratiću Dini koji je prošle godine ostao bez posla? Ili sestrični Luciji koja svaki put plače kad dođe jer joj muž pije?
“Možda da im kažem da imamo goste već?” pokušala sam.
Ivan je odmahnuo glavom. “Ana, znaš da laži ne vode nikud. Moraš im reći istinu. Moraš reći ‘ne’.”
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale riječi moje mame: “Obitelj je svetinja. Nikad ne okreći leđa svojima.” Ali što kad tvoji ne poštuju tvoj mir?
U petak popodne zvono na vratima. Tetka Mira, stric Zoran, bratić Dino i mala Ena stoje s koferima pred vratima. Osmijeh na licu, ali oči umorne od puta.
“Jao, Ana, kako si nam lipa! Split ti baš paše!” Tetka me grli kao da se nismo vidjele sto godina.
Ivan ih pozdravlja, ali vidim da mu je dosta. Djeca trče po stanu, Dino odmah pita ima li pive, stric Zoran pušta vijesti na najjače. Ja kuham kavu, vadim kolače iz škrinje koje sam čuvala za posebne prilike.
Navečer sjedimo na balkonu. Tetka Mira priča kako joj je teško u Zenici, kako joj muž stalno visi po kafanama. “Kod vas je raj, Ana. Da mi je barem ovdje ostati…”
Osjećam krivnju što želim biti sama u svom domu. Osjećam bijes što nitko ne pita kako smo mi.
Sljedeća tri dana prolaze u kaosu. Ivan odlazi ranije na posao samo da izbjegne gužvu. Ja čistim, kuham, slušam tuđe probleme. Navečer plačem pod tušem.
U ponedjeljak ujutro Ivan me gleda ozbiljno: “Ana, ovo mora stati. Ili ćeš im reći ili ću ja.”
Sjedim za stolom s tetkom Mirom dok pije kavu. Ruke mi drhte.
“Tetka… Moram ti nešto reći.” Glas mi puca.
Ona me gleda iznenađeno: “Šta je dijete?”
“Ne možemo više ovako. Treba nam mir. Volimo vas, ali… naš dom nije hotel.”
Tišina. Čujem samo galebove kroz otvoren prozor.
Tetka spušta šalicu. “Znači smetamo vam?”
“Ne smetate… Samo… Treba nam naš prostor. Ovdje smo došli zbog mira, a sad ga nemamo ni mi ni vi.”
Vidim kako joj oči sjaje od suza. “Dobro… Ako ti tako kažeš…”
Odlaze isti dan popodne. Nitko ne govori puno. Ivan me grli dok gledamo njihov auto kako nestaje niz ulicu.
Tjedan dana kasnije stiže poruka od mame: “Čula sam da si otjerala rodbinu? Sramota! Šta će ljudi reći?”
Suze mi teku niz lice dok tipkam odgovor: “Mama, nisam ih otjerala. Samo sam rekla istinu. I meni treba mir.”
Ivan me zagrli: “Ponosan sam na tebe.”
Ali osjećam se prazno i krivo. Dani prolaze, nitko ne zove, nitko ne piše.
Jedne večeri sjedim sama na balkonu i gledam more koje se ljeska pod mjesečinom.
Pitam se: Je li moguće biti dobar član obitelji i istovremeno štititi sebe? Gdje je granica između ljubavi i žrtvovanja vlastite sreće?
Što vi mislite – jesam li pogriješila što sam rekla ‘ne’, ili je to jedini način da sačuvam svoj mir?