Izbačena zbog trudnoće: Deset godina kasnije, kad se prošlost vrati
“Ivana, kako si mogla? Kako si mogla ovo napraviti nama?” Majčin glas drhti, ali u njenim očima nema suza. Samo hladnoća. Otac stoji pored nje, šutljiv, stisnutih usana. U ruci drži moju školsku torbu, kao da je to sve što mi pripada. “Odlazi. Sramotu nećeš donijeti u ovu kuću.”
Tog dana, prije deset godina, kiša je padala kao da želi oprati svu moju krivnju s asfalta dok sam stajala pred vratima, trudna sa sedamnaest. Nisam imala gdje. Prijateljica Ena pustila me kod sebe na nekoliko dana, ali njeni roditelji nisu htjeli probleme. Završila sam u malom stanu u Novom Zagrebu, s još tri djevojke koje su bježale od svojih priča. Svaka od nas imala je svoje razloge za bijeg, ali moje srce je gorjelo od izdaje.
Moj sin, Luka, rodio se u prosincu. Bio je sitan, ali zdrav. Prvi put kad sam ga primila u naručje, obećala sam mu da ću biti sve što moji roditelji meni nisu bili – dom, sigurnost, ljubav. Radila sam sve što sam mogla: čistila sam stubišta, dijelila letke po tramvajima, navečer prala suđe u kafiću kod Mirze na Trešnjevci. Mirza je bio prvi koji mi je rekao: “Ivana, nisi ti kriva što si voljela pogrešnog dečka. Krivi su oni koji te nisu voljeli kad ti je bilo najteže.”
Luka je rastao uz mene i uz buku grada. Nikad nije pitao za oca – on je nestao čim je čuo za trudnoću. Ponekad bih ga gledala kako spava i pitala se jesam li mu dovoljna. Jesam li ja dovoljno jaka za nas oboje? Kad bi mi bilo najteže, sjetila bih se majčinog pogleda – ledenog, nepopustljivog – i to bi me tjeralo naprijed.
Godine su prolazile. Završila sam večernju školu, upisala tečaj za medicinsku sestru i dobila posao u domu zdravlja na Peščenici. Luka je krenuo u školu, bio je dobar učenik i još bolji prijatelj. Naučila sam živjeti bez roditelja – ili sam barem tako mislila.
A onda, prošlog tjedna, zazvonio je telefon. Nepoznat broj. “Ivana? Ovdje je tvoj otac… Mama je bolesna. Trebamo te.” Glas mu je bio stariji, slomljeniji nego što ga pamtim. U meni se sve prelomilo – bijes, tuga, nada koju sam zakopala duboko u sebi.
Nisam odmah odgovorila. Luka me gledao dok sam sjedila na rubu kreveta s telefonom u ruci.
“Tko je to bio, mama?”
“Djed… i baka. Trebaju pomoć.”
Luka je šutio nekoliko trenutaka pa rekao: “Hoćeš li im pomoći?”
Nisam znala što reći. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Sjećanja su navirala – hladna soba, majčin glas, otac koji okreće leđa.
Sutradan sam otišla do njihove kuće u Dubravi. Vrata su bila ista kao onog dana kad su me izbacili – samo starija i oguljenija. Otac mi je otvorio; kosa mu je posijedila, oči upale.
“Ivana… hvala što si došla.” Glas mu je bio tih.
Majka je ležala na kauču, blijeda i iscrpljena. Pogledala me kao da ne vjeruje da stojim pred njom.
“Ivana…” prošaptala je.
Nisam znala što osjećam – ni mržnju ni ljubav. Samo prazninu.
“Zašto ste me izbacili?” pitala sam tiho.
Otac je sjeo do mene i spustio glavu.
“Bili smo slabi… Bojali smo se što će selo reći, što će rodbina misliti… Nismo znali bolje. Oprosti nam.”
Majka je plakala tiho, bez riječi.
Pomogla sam im tih dana koliko sam mogla – vodila ih liječniku, kuhala im ručak, čistila stan. Luka ih je upoznao; bio je pristojan i tih, ali nisam znala što misli o svemu tome.
Jedne večeri sjeli smo svi za stol – prvi put nakon deset godina.
“Ivana,” rekla je majka drhtavim glasom, “znam da ne zaslužujemo tvoje oproštenje… Ali molim te, pokušaj nas razumjeti. Bili smo slabi ljudi.”
Gledala sam ih i pitala se – mogu li oprostiti? Mogu li zaboraviti godine boli?
Te noći nisam spavala. Gledala sam Luku kako diše mirno i pitala se jesam li ja sada ista kao moji roditelji – jesam li i ja nekad bila slaba? Jesam li mogla biti bolja majka?
Danas stojim pred vama s ovim pitanjem: Može li se oprostiti onima koji su vas izdali kad vam je bilo najteže? Ili neke rane nikad ne zarastu?
Što biste vi učinili na mom mjestu?