Izgubljena bez majke: Priča o krivnji, oprostu i traženju svjetla

“Zašto mi nisi oprostila, mama?” šapćem kroz suze dok sjedim na hladnim pločicama kupaonice, držeći u ruci tvoj stari šal. Sat na zidu pokazuje tri ujutro, a ja već treću noć zaredom ne mogu zaspati. U glavi mi odzvanja tvoj glas, onaj zadnji razgovor koji smo imale, pun ljutnje i nerazumijevanja. “Ana, uvijek moraš imati zadnju riječ!” viknula si tada, a ja sam zalupila vratima i otišla. Nikada ti nisam stigla reći koliko mi značiš.

Sve je počelo onog dana kad si pala u kuhinji. Sjećam se kako si me zvala: “Ana, pomozi mi!” Bila sam na telefonu s Ivanom, dečkom s kojim sam tada bila u vezi, i nervozno sam ti odbrusila: “Čekaj malo, mama!” Kad sam napokon došla do tebe, već si ležala na podu, a tvoje oči su bile pune straha. Odvezli smo te u bolnicu, ali više ništa nije bilo isto. Tjednima sam se borila s tobom oko svega – oko lijekova, hrane, pa čak i oko toga što ćeš gledati na televiziji. Nisam imala strpljenja. Nisam imala vremena. Uvijek sam žurila negdje drugdje.

Nakon tvoje smrti, kuća je postala hladna i prazna. Tata je šutio danima. Moj brat Dario nije dolazio kući, govorio je da ima previše posla u Sarajevu. Ostala sam sama s tvojim stvarima i svojim mislima. Svaki put kad bih otvorila tvoj ormar, miris tvog parfema me podsjetio koliko sam bila sebična. Svi su mi govorili: “Vrijeme liječi sve.” Ali meni vrijeme samo donosi još više pitanja.

Jednog dana došla je teta Ljiljana iz Mostara. Sjela je za kuhinjski stol i gledala me onim svojim prodornim očima. “Ana, nisi ti kriva što je tvoja mama otišla. Znaš da je bila bolesna.” Ali ja nisam mogla vjerovati u to. “Da sam joj barem više pomagala… Da sam joj barem rekla da je volim…”

Svađe s tatom postale su svakodnevica. On bi sjedio pred televizorom i gledao vijesti na HRT-u, a ja bih mu prigovarala zbog svake sitnice: “Zašto nisi oprao suđe? Zašto nisi kupio kruh?” On bi samo šutio ili bi ponekad rekao: “Nije mi lako bez nje.” Jedne večeri sam mu viknula: “Nisi ti ni pokušao biti uz mene!” A on je tada prvi put zaplakao otkako je mama umrla.

Dario se vratio za Božić. Sjeo je za stol i rekao: “Ana, moraš nastaviti dalje. Mama to ne bi htjela.” Ali kako da nastavim kad osjećam da sam ju izdala? Kad god prođem pored njene slike u hodniku, srce mi preskoči od boli. Pokušala sam razgovarati s prijateljicama, ali sve su imale svoje probleme – jedna se razvodi, druga ima dijete koje ne spava noću. Nitko nije imao vremena za moju tugu.

Jedne noći sanjala sam mamu. Stajala je na balkonu i smijala se, onako kako se smijala kad bi pričala viceve iz djetinjstva u Bosni. Probudio me osjećaj topline i tuge istovremeno. Poželjela sam da mogu vratiti vrijeme.

Počela sam pisati pisma mami. Svaku večer bih sjela za njen stari stol i pisala joj sve što nisam stigla reći: koliko mi nedostaje njezin glas, njezini savjeti o životu, pa čak i njezino prigovaranje zbog nereda u mojoj sobi. Pisanje mi je malo pomoglo, ali krivnja nije nestajala.

Jednog dana tata je pronašao ta pisma. Došao je do mene s hrpom papira u ruci i rekao: “Ana, ne možeš cijeli život živjeti u prošlosti.” Pogledala sam ga kroz suze: “Ne znam kako dalje.” On me zagrlio prvi put nakon dugo vremena i šapnuo: “I meni nedostaje. Ali moramo biti tu jedno za drugo.” Taj zagrljaj bio je početak nečeg novog između nas.

Počela sam češće odlaziti na groblje. Donosila bih mami cvijeće i pričala joj o svemu što se događa – o Dariju koji je napokon pronašao posao koji voli, o tati koji je naučio kuhati rižoto po njenom receptu, o sebi koja pokušava oprostiti sebi svaki dan iznova.

Jednog dana na groblju srela sam staru susjedu Ružu. Sjela je pored mene na klupu i rekla: “Znaš, Ana, svi mi nosimo neku krivnju u srcu. Ali život ide dalje. Tvoja mama bi htjela da budeš sretna.” Te riječi su mi ostale urezane u pamćenje.

Danas još uvijek nosim tu krivnju sa sobom, ali učim živjeti s njom. Ponekad se pitam hoću li ikada sebi oprostiti što nisam bila bolja kćerka. Ali onda se sjetim maminog osmijeha i njenih riječi: “Samo budi svoja.” Možda je to jedini način da nastavim dalje.

Ponekad se uhvatim kako gledam kroz prozor i pitam se: Je li moguće oprostiti sebi kad znaš da si pogriješio? Kako vi živite s osjećajem krivnje? Ima li nade za nas koji smo ostali bez riječi oprosta?