Između četiri zida: Kad ostaneš sama u braku

“Opet kasniš, Emir!” viknula sam iz kuhinje dok sam pokušavala smiriti Lejlu koja je plakala jer nije mogla pronaći omiljenu lutku. Na stolu su se hladile sarme koje sam pravila još sinoć, nadajući se da ćemo barem večeras svi sjesti zajedno. Ali sat je već pokazivao pola osam, a Emir nije ni javio da će kasniti.

Sjedila sam za stolom, gledajući kroz prozor na kišni sarajevski bulevar, dok su mi misli lutale. Sjećam se dana kad smo Emir i ja tek počeli zajedno živjeti. Sve je bilo puno smijeha, planova i obećanja. A sada? Sada mi je svaki dan isti – posao u općini od osam do četiri, trčanje po djecu u vrtić, brzinska kupovina u Konzumu, kuhanje, pranje, peglanje… I sve to sama. Emir je fizički tu, ali duhom daleko.

“Mama, gdje su mi čarape s jednorogom?” Lejla je opet vikala iz sobe. “U ladici, dušo!” odgovaram automatski, a srce mi se steže jer znam da joj tata ne bi znao ni gdje joj je pidžama.

Kad Emir napokon dođe kući, samo promrmlja: “Umoran sam, pusti me malo.” I nestane u dnevnu sobu pred televizor. Nema razgovora, nema pitanja kako sam provela dan, nema zagrljaja. Samo tišina i zvuk daljinskog upravljača.

Jedne večeri, dok su djeca spavala, skupila sam hrabrost i sjela pored njega. “Emire, možemo li razgovarati? Osjećam se kao da sam sama u svemu ovome. Znaš li koliko mi je teško?”

Pogledao me bezizražajno. “Jasmina, svi smo umorni. Ne znam šta hoćeš od mene. Zar nije dovoljno što radim svaki dan?”

“Nije stvar samo u tome! Trebam te… kao partnera, kao oca našoj djeci. Ne mogu više sama!”

Slegnuo je ramenima i vratio pogled na TV. “Ne dramatiziraj.”

Te riječi su me pogodile kao šamar. Otišla sam u kupatilo i pustila vodu da sakrijem suze. U ogledalu sam vidjela ženu koju jedva prepoznajem – podočnjaci, umorna koža, ugašene oči. Gdje je nestala ona Jasmina koja je imala snove?

Na poslu gledam kolegicu Mirelu – ona vodi svoj mali biznis sa strane, uvijek nasmijana, putuje na vikende s mužem u Mostar ili na more. Na Facebooku gledam Selmu iz srednje – ona je sad u Beču, piše blogove o roditeljstvu i izgleda kao da joj ništa nije teško. A ja? Ja sam zarobljena između četiri zida i osjećam se nevidljivo.

Jednog dana, kad sam pokupila djecu iz vrtića, Lejla me pitala: “Mama, zašto tata nikad ne ide s nama u park?” Nisam znala šta da kažem. “Tata puno radi, dušo.” Ali istina je bila bolnija – tata više ne želi biti dio našeg malog svijeta.

Vikendom pokušavam organizirati zajednički ručak ili izlet na Trebević. Emir uvijek ima izgovor – “umoran sam”, “moram nešto završiti za posao”, “boli me glava”. Djeca su navikla da ga nema; više ni ne pitaju.

Moja mama mi stalno govori: “Jasmina, takvi su muškarci danas. Budi sretna što nije gori.” Ali ja ne želim pristati na to da budem samo domaćica i majka koja sve nosi na svojim leđima dok muž živi paralelni život.

Jedne noći nisam mogla spavati. Otvorila sam laptop i počela pisati – o svemu što me boli, o svemu što želim promijeniti. Pisanje me smirilo. Počela sam razmišljati: možda nisam sama? Možda ima još žena koje se ovako osjećaju?

Na poslu sam Mireli ispričala kako se osjećam. “Znaš šta, Jasmina? Nisi ti kriva što on ne želi biti prisutan. Ali moraš misliti i na sebe. Pronađi nešto što te ispunjava – makar to bio sat joge ili kurs engleskog online. Ne smiješ nestati zbog njega!”

Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijeli dan. Počela sam tražiti male stvari koje me vesele – šetnja Vilsonovim šetalištem dok djeca spavaju kod bake, čitanje knjige uz kafu na balkonu… Polako sam vraćala komadiće sebe.

Ali Emir je ostajao isti – odsutan, hladan, nezainteresiran za našu svakodnevicu. Ponekad uhvatim njegov pogled na telefonu dok misli da ne gledam; pitam se ima li neku drugu ili mu je jednostavno svejedno?

Jedne večeri sam mu rekla: “Emire, ako ovako nastavimo, bojim se da ćemo se potpuno izgubiti.” Samo je slegnuo ramenima: “Radi šta hoćeš.” Te riječi su bile kraj iluzije da će se nešto promijeniti.

Danas pišem ovu priču jer znam da nisam jedina koja se ovako osjeća. Znam da ima još žena koje balansiraju posao, djecu i dom dok partneri žive kao podstanari u vlastitoj kući.

Ponekad se pitam: gdje smo pogriješili? Da li je moguće ponovo pronaći sebe kad te onaj koga voliš više ne vidi? Ima li nade za nas ili je vrijeme da krenem dalje – zbog sebe i svoje djece?

Možda vi znate odgovor bolje od mene… Da li ste se ikada osjećale ovako same u braku? Šta biste vi uradile na mom mjestu?