Između Dva Doma: Kada Svekrva Odlučuje Umjesto Nas
“Ne mogu više ovako, Davor!” viknula sam, glas mi je drhtao dok sam stajala nasred dnevnog boravka, stisnutih šaka. “Tvoja majka ne može stalno odlučivati umjesto nas!”
Davor je sjedio na rubu trosjeda, pogleda prikovanog za pod. Znao je što slijedi, ali opet nije imao snage suprotstaviti se Ruži. “Jadranka, znaš da ona samo želi najbolje za nas…” promrmljao je.
“Najbolje za nas? Ili najbolje za sebe?” prekinula sam ga, osjećajući kako mi suze naviru na oči. “Godinama sanjam o obnovi djedove kuće u Travniku. Tamo sam odrasla, tamo su mi najljepše uspomene. A ti… ti šutiš svaki put kad tvoja majka kaže da je njezina kuća važnija!”
Davor je šutio. Zrak u sobi bio je težak, kao da će svaki čas puknuti. U tom trenutku zazvonio je mobitel. Ruža. Naravno. Davor se javio, a ja sam čula njezin glas kako odjekuje kroz zvučnik: “Davore, sine, jesi li razgovarao s Jadrankom? Rekla sam ti da nećete imati ništa od te stare ruševine! Ovdje imate sve – grijanje, vodu, blizu ste grada!”
U meni je ključalo. Nisam više mogla slušati. Izašla sam iz stana i zalupila vratima tako jako da su slike na zidu zadrhtale.
Na ulici sam duboko udahnula hladni sarajevski zrak. Sjetila sam se djetinjstva u Travniku – mirisa svježe pokošene trave, zvuka rijeke Lašve, djedovih priča pred spavanje. Sve to sada je izgledalo kao daleki san koji mi netko uporno pokušava oteti.
Vratila sam se kasno navečer. Davor je sjedio za stolom, pred njim hladna večera. Pogledao me umorno: “Jadranka, molim te… Ne mogu birati između tebe i mame.”
“Ne tražim da biraš. Tražim samo da budemo svoji ljudi! Da odlučujemo sami o svom životu!”
Sutradan sam otišla kod svoje sestre Mirele na kafu. Ona me slušala pažljivo, a onda rekla: “Znaš što? Ako ti je toliko stalo do te kuće, idi sama. Neka vidi Davor što gubi. Možda mu tada dođe iz guzice u glavu.”
Nasmijala sam se kroz suze. “Ali kako ću sama? Nemam ni novca ni snage…”
Mirela me zagrlila: “Imaš mene. I imaš svoj inat. To je više nego što misliš.”
Te večeri sam prvi put ozbiljno razmislila o tome da stvarno odem u Travnik i počnem s obnovom sama. Davor je bio sve distanciraniji, a Ruža sve glasnija u svojim zahtjevima.
Jednog dana došla je kod nas bez najave. Sjela je za stol kao da je njezina kuća i počela: “Jadranka, sine, ti si pametna žena. Zar ne vidiš da je ovo ludost? Što će ti ta stara kuća? Ovdje imaš sve! Ja ću vam pomoći oko kredita ako treba, samo da ostanete ovdje.”
Pogledala sam Davora – šutio je kao i uvijek.
“Ružo,” rekla sam mirno, “hvala na ponudi, ali ja želim svoj dom. Ne mogu živjeti u tuđoj sjeni cijeli život.”
Ona me pogledala kao da sam dijete koje ništa ne razumije.
Te noći nisam mogla spavati. Prevrćala sam se po krevetu i razmišljala: što ako pogriješim? Što ako izgubim Davora? Ali što ako izgubim samu sebe?
Sljedeći vikend spakirala sam torbu i otišla u Travnik. Kuća je bila stara, prozori razbijeni, krov prokišnjavao… ali to je bio moj dom. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam mir.
Mirela mi se pridružila nakon nekoliko dana s kantama boje i sendvičima. Smijale smo se dok smo ribale zidove i sanjale kako će jednog dana ovdje biti dječji smijeh.
Davor me zvao svaku večer – prvo ljutito, onda tužno, na kraju samo tiho: “Vrati se kući…”
“Ovo je moj dom,” odgovorila sam svaki put.
Nakon mjesec dana došao je u Travnik. Stajao je na pragu, zbunjen i izgubljen.
“Jadranka… nisam znao koliko ti ovo znači,” rekao je tiho.
Pogledala sam ga kroz suze: “Znaš li koliko puta sam čekala da to shvatiš?”
Dugo smo šutjeli.
Na kraju je sjeo kraj mene na stepenice i zagrlio me kao prvi put kad smo se sreli.
Ne znam što će biti sutra – hoće li Ruža ikada prihvatiti moju odluku ili će Davor imati snage stati uz mene do kraja. Ali znam jedno: ponekad moraš izgubiti sve da bi pronašao sebe.
Pitam vas – koliko ste puta morali birati između tuđih očekivanja i vlastite sreće? Je li vrijedilo?