Između Dva Svijeta: Kako Preživjeti Kad Te Najbliži Odbiju

“Ne mogu, Ivana. Ne traži od mene više!” Majčin glas je bio oštar, gotovo hladan, dok sam stajala na pragu njenog stana s Markom u naručju. Kiša je lupkala po prozoru, a moj sin je plakao, umoran i gladan. “Mama, molim te… Samo danas. Imam smjenu do ponoći, znaš da nemam kuda s njim.” Osjetila sam kako mi se grlo steže, suze su mi navirale na oči, ali nisam ih smjela pustiti pred njom.

“Ivana, ja sam svoje odgojila. Nisam više mlada. Ne mogu ja više trčati za djetetom. Ti si ga rodila, ti se brini!” Okrenula se i zatvorila vrata ispred mene. Ostala sam na stubištu, s djetetom koje je sada jecalo glasnije. U tom trenutku sam poželjela nestati, ispariti kao ona kiša što je padala po Sarajevu.

Moj muž Emir je radio u Njemačkoj već dvije godine. Svaki mjesec bi slao novac, ali to nije bilo dovoljno za sve račune i vrtić. Ja sam radila kao konobarica u lokalnom kafiću u Zagrebu, smjene su bile duge, a gazda nije imao razumijevanja za majke. “Ili radiš ili traži drugdje posao!” rekao mi je prošli tjedan kad sam ga zamolila da ranije idem zbog Markove temperature.

Nisam imala kome. Sestra Mirela živi u Mostaru i ima troje svoje djece. Prijateljice su ili otišle vani ili su previše zauzete vlastitim problemima. Majka je bila jedina nada. A sada…

Te noći sam sjedila na podu kuhinje, Marko je spavao na mom krilu. Gledala sam u plafon i pitala se: “Zašto baš ja? Zar sam toliko pogriješila u životu da moram moliti vlastitu majku za pomoć?” Sjećam se kad sam bila mala, kako me grlila kad bih pala s bicikla, kako je govorila: “Uvijek ćeš imati mene.” Gdje je nestala ta žena?

Sljedećeg jutra nazvala sam Emira. “Ne mogu više ovako!” rekla sam kroz suze. “Mama neće da pričuva Marka ni sat vremena. Ne znam šta da radim!”

“Ivana, znam da ti je teško… Ali šta da radimo? Ja ovdje radim po cijele dane, ne mogu doći kući svaki vikend. Možda da pitaš susjedu Azru? Ona ima unuku, možda bi mogla pomoći?”

Nisam voljela tražiti usluge od susjeda, ali nisam imala izbora. Pokucala sam na Azrina vrata. “Azra, oprosti što smetam… Znaš li možda nekoga tko bi mogao pričuvati Marka par sati dnevno?”

Azra me pogledala s razumijevanjem. “Ivana, draga… Znam kako ti je. I ja sam bila sama s djecom kad mi je muž poginuo u ratu. Mogu ti pomoći ponekad, ali i ja imam svoje obaveze. Znaš kako je…”

Tako su prolazili dani – svaki dan nova borba za preživljavanje. Marko je često bio bolestan jer ga nisam mogla upisati u vrtić – lista čekanja je bila beskrajna, a privatni nisam mogla platiti. Na poslu su me gledali kao teret jer stalno tražim slobodne dane.

Jednog dana gazda me pozvao u ured. “Ivana, moram ti reći… Ako još jednom zakasniš ili izostaneš zbog djeteta, morat ćemo se rastati.” Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama.

Te večeri sam sjela za stol s majkom – nakon što sam joj opet pokucala na vrata i zamolila da razgovaramo.

“Mama, molim te… Znam da ti nije lako, ali ja nemam nikoga osim tebe. Emir radi vani, ja moram raditi ovdje. Ako izgubim posao, nećemo imati ni za kruh. Zar ti nije stalo do svog unuka?”

Pogledala me dugo, šutjela je dok joj nisu oči zasuzile. “Ivana… Ja sam umorna. Cijeli život sam radila za vas dvoje. Sad kad ste odrasli, želim malo mira. Ne mogu više nositi tu odgovornost… Bojim se da neću moći ako mu nešto bude dok je kod mene.”

U tom trenutku sam shvatila – nije ona zla ni sebična; ona je samo umorna žena koja želi malo života za sebe nakon svega što je prošla.

Ali što sad? Kako dalje? Počela sam tražiti rješenja – raspitivala se o dadiljama, tražila fleksibilnije poslove preko interneta, čak razmišljala o povratku Emiru u Njemačku s Markom – ali tamo nemamo nikoga, ni papire ni sigurnost.

Jedne noći dok sam uspavljivala Marka, gledala sam ga kako diše mirno i pitala se: “Hoću li mu moći pružiti normalno djetinjstvo? Hoće li mi jednog dana zamjeriti što nisam bila uz njega kao druge mame?”

Na Facebook grupama za mame čitala sam ispovijesti žena iz cijele Hrvatske i Bosne – mnoge su prolazile isto: bake koje ne žele čuvati unuke, muževi daleko ili nezainteresirani, poslodavci bez milosti.

Jednog dana stigla mi je poruka od Mirele: “Sestro, ako ti treba pomoć, dođi kod mene u Mostar na par tjedana dok ne nađeš rješenje.” Srce mi je zaigralo – možda ipak nisam sama.

Ali onda opet dilema: ostaviti posao i otići? Što ako ga izgubim zauvijek? Kako preživjeti bez primanja?

Sjedim sada uz prozor dok Marko crta po stolu i pitam se: “Ima li još netko tko prolazi kroz ovo? Kako ste vi riješili ovakve situacije? Je li pogrešno očekivati pomoć od roditelja ili trebamo sami nositi svoj teret do kraja?”