Između Dvije Kuhinje: Moj Muž, Njegova Majka i Ja

“Opet nisi stavila dovoljno soli, Lejla. Kod mame je sarma uvijek taman začinjena,” promrmljao je Adnan, gurajući tanjur prema rubu stola. Pogledao me preko ruba naočala, kao da očekuje da ću se ispričati zbog još jednog promašaja. U tom trenutku, kuhinja je postala tijesna, zrak težak, a ja sam poželjela nestati.

“Možda bi mogao sam dosoliti?” pokušala sam tiho, ali moj glas je zvučao kao šapat djeteta koje moli za dopuštenje. Nije odgovorio, samo je ustao i otišao u dnevnu sobu, ostavljajući me samu s tanjurom koji je još uvijek isparavao.

Nisam uvijek bila ovakva. Prije dvije godine, kad smo se vjenčali u Sarajevu, bila sam puna nade. Sjećam se kako me Adnan gledao dok sam nosila bijelu haljinu, kako je obećavao da ćemo zajedno graditi dom pun ljubavi i poštovanja. Ali ubrzo nakon što smo se preselili u Zagreb, sve se promijenilo. Njegova majka, gospođa Senada, dolazila je svake subote s punim vrećicama hrane – pite, burek, dolme, sve ono što je Adnan volio iz djetinjstva. U početku sam bila zahvalna. Mislila sam da će mi pomoći da naučim recepte koji su mu srcu dragi. Ali svaki put kad bi pohvalio njezinu kuhinju, a moju prešutio ili kritizirao, osjećala sam se kao uljez u vlastitom domu.

Jedne večeri, dok sam rezala luk za grah, Senada je ušla bez kucanja. “Lejla, zlato, pusti mene. Ti si još mlada, ne znaš ti još te naše stare recepte.” Uzela mi je nož iz ruke i počela sjeckati brže nego što sam stigla reagirati. Adnan je sjedio za stolom i smijuljio se. “Vidiš kako to mama radi?” rekao je s ponosom. U meni je nešto puklo.

Te noći nisam mogla zaspati. Ležala sam budna i gledala u strop, pitajući se gdje sam pogriješila. Jesam li stvarno toliko loša kuharica? Ili je problem što nisam Senada? Sljedećeg dana sam nazvala svoju mamu u Mostaru. “Mama, osjećam se kao da nikad neću biti dovoljno dobra za njega,” rekla sam kroz suze.

“Dijete moje, ljubav nije natjecanje u kuhanju. Ako te ne vidi i ne cijeni zbog onoga što jesi, onda problem nije u tvojim jelima,” odgovorila je tiho.

Ali riječi moje majke nisu mogle utišati osjećaj nevidljivosti koji me pratio svakog dana. Počela sam izbjegavati zajedničke večere. Pravdala sam se poslom ili glavoboljom, samo da ne gledam Adnanovo razočaranje dok jede ono što sam pripremila. On bi tada otišao kod majke na večeru ili naručio ćevape iz obližnje ćevabdžinice.

Jednog petka navečer, dok sam sjedila sama za stolom s hladnim tanjurom rižota, Adnan je došao kući ranije nego inače. “Zašto više ne kuhaš? Zar ti nije stalo do našeg doma?” pitao je s dozom optužbe u glasu.

“Stalo mi je… ali svaki put kad nešto napravim, ti to odbaciš. Kod tvoje mame jedeš sve bez riječi. Što god ja napravim, nije dovoljno dobro,” izgovorila sam napokon ono što me gušilo mjesecima.

Nastala je tišina. Gledao me kao da me prvi put vidi. “Moja mama zna kako volim jesti… Navikao sam na njezinu kuhinju,” rekao je napokon.

“A jesi li ikad probao zavoljeti moju? Jesi li ikad pohvalio moj trud?” suze su mi navrle na oči.

Adnan je slegnuo ramenima i izašao iz stana. Te noći nije došao kući.

Sljedećih dana vladala je ledena tišina među nama. Senada mi je slala poruke: “Ne zamjeri mu, on je samo navikao na domaće.” Ali ja više nisam mogla šutjeti. Počela sam kuhati samo za sebe – jednostavna jela koja volim: povrtna čorba, riža s povrćem, ponekad palačinke s džemom od šljiva koji mi je mama poslala iz Mostara.

Jednog dana došla sam kući i zatekla Adnana kako sjedi za stolom s praznim tanjurom ispred sebe. “Lejla… možeš li mi napraviti onu tvoju čorbu?” pitao je tiho.

Pogledala sam ga dugo. “Zašto baš sad?”

“Ne znam… Nedostaje mi miris tvog kuhanja u stanu,” priznao je.

Napravila sam čorbu bez riječi. Sjeli smo zajedno za stol prvi put nakon dugo vremena. Jeo je polako i na kraju rekao: “Nije kao mamina… ali ima nešto tvoje u tome. I to mi treba.”

Te večeri shvatila sam da ne mogu natjerati nekoga da voli ono što radim, ali mogu voljeti sebe dovoljno da ne dopuštam da me tuđa očekivanja unište.

Danas još uvijek kuham – ponekad za nas dvoje, ponekad samo za sebe. Senada dolazi rjeđe i više ne ulazi bez kucanja. Adnan još uvijek ponekad spomene majčine recepte, ali sada zna reći i: “Hvala ti.”

Pitam se – koliko nas žena živi između dvije kuhinje, između tuđih očekivanja i vlastite vrijednosti? Kada ćemo naučiti da smo dovoljne baš takve kakve jesmo?