Između dvije vatre: Kad muž ne može reći majci da ne možemo imati djecu
“Ivana, kad ćete nam napokon podariti unuče?” Svekrvin glas parao je tišinu nedjeljnog ručka kao nož kroz mekani kruh. Pogledala sam Darija, očekujući da će napokon nešto reći, ali on je samo spustio pogled u tanjur, kao da proučava svaku mrvicu na stolu. Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu, a ruke mi drhte ispod stola.
“Majko, pusti ih…” pokušala je tiho reći njegova sestra Marina, ali svekrva je samo odmahnula rukom.
“Neću šutjeti! Svi u selu već pitaju što čekate. Zar vas nije sram? Svi vaši prijatelji već imaju djecu!”
Zrak u blagovaonici bio je gust od neizrečenih riječi. Dario je šutio, a ja sam osjećala kako me pogled njegove majke prži do kosti. Nije znala istinu. Nitko nije znao osim nas dvoje. Godinama smo pokušavali, išli na preglede, molili se, plakali u tišini naše spavaće sobe. Svaki mjesec nova nada, pa razočaranje. I svaki put kad bih vidjela trudnu ženu na ulici ili čula dječji smijeh iz susjedstva, osjećala sam se kao da mi netko otkida komad duše.
Ali najteže mi je bilo što Dario nikad nije imao hrabrosti reći svojoj majci istinu. “Ne mogu joj to reći, Ivana. Slomit ćeš joj srce,” govorio bi mi navečer dok bi ležali jedno pored drugoga, a između nas bi zjapila tišina veća od bilo kojeg kreveta.
“A što je s mojim srcem, Dario? Zar ono nije već slomljeno?” pitala bih ga kroz suze. On bi me samo zagrlio, ali nikad nije odgovorio.
Svaki obiteljski ručak bio je nova predstava. Svekrva bi donosila kolače i pričala kako su njezine prijateljice već bake, kako su njihovi unuci veselje kuće. “Zamisli, Ivana, kako bi lijepo bilo da imaš malu djevojčicu s pletenicama ili dječaka koji trči po dvorištu!”
A ja bih se samo nasmiješila i klimnula glavom, dok bi mi iznutra gorjelo. Ponekad bih poželjela viknuti: “Ne možemo imati djecu! Nije do mene! Nije do Darija! Jednostavno ne možemo!” Ali nisam imala snage. Nisam htjela povrijediti Darija. Nisam htjela biti ta koja će slomiti iluziju njegove majke.
Jedne večeri, nakon još jednog takvog ručka, sjela sam na balkon i gledala u tamu iznad Zagreba. Dario je sjedio pored mene, šutio kao i uvijek. “Dario, ne mogu više ovako,” rekla sam tiho. “Ova tišina me ubija. Ova laž me izjeda iznutra.”
On je duboko uzdahnuo. “Znam, Ivana… Ali ne znam kako da joj kažem. Ona živi za taj san o unučetu. Ako joj kažem istinu… bojim se da će me zamrziti.”
“A što ako me već sada mrzi? Što ako misli da sam ja kriva?”
Nije odgovorio. Samo je gledao u daljinu, kao da će tamo pronaći rješenje koje tražimo godinama.
Tjedan dana kasnije, svekrva je došla nenajavljeno. Donijela je domaće kiflice i sjela za kuhinjski stol kao da je to njezina kuća. “Ivana, moramo razgovarati,” rekla je ozbiljno.
Osjetila sam kako mi se dlanovi znoje. “Naravno, recite.”
“Znam da nešto nije u redu. Više ne mogu šutjeti. Dario mi ništa ne govori, ali ja nisam glupa žena. Znam kad nešto nije kako treba.” Pogledala me ravno u oči.
U tom trenutku osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Nije do mene…” prošaptala sam.
Upravo tada ušao je Dario. Pogledao nas obje i shvatio što se događa. “Mama… Ivana i ja… pokušavali smo godinama. Išli smo kod doktora, radili sve što smo mogli. Jednostavno… ne možemo imati djecu.” Glas mu je drhtao.
Svekrva je nekoliko trenutaka šutjela. Onda je ustala i otišla do prozora. “Zašto mi to niste rekli prije? Zar mislite da sam kamen? Da nemam osjećaje?”
Dario je šutio, a ja sam plakala.
“Ivana… nisam znala… Oprosti ako sam bila gruba,” rekla je tiho.
Tog dana prvi put sam osjetila olakšanje. Istina je napokon izašla na vidjelo, ali rana nije nestala preko noći. Trebali su mjeseci da se odnosi poprave, ali barem više nisam morala živjeti u laži.
Danas često razmišljam o svemu što smo prošli i pitam se: Zašto nam društvo još uvijek nameće osjećaj srama zbog neplodnosti? Zašto žene uvijek nose veći teret tišine? Možda će ova priča nekome pomoći da progovori prije nego što ga tišina uništi.