Između dvije vatre: Kako sam naučila slušati majku, a ne izgubiti sebe

“Opet nisi stigla doći na ručak, Ana? Znaš li ti koliko sam se trudila?” Majčin glas odjekuje kroz telefon, dok ja pokušavam istovremeno završiti izvještaj za posao i smiriti sina koji viče iz druge sobe. Osjećam kako mi se srce steže, a ruke počinju drhtati. “Mama, stvarno ne mogu danas, imam rokove na poslu i Luka ima temperaturu…” pokušavam objasniti, ali ona me prekida: “Uvijek imaš izgovore! Kad sam ja bila tvoja godina, sve sam stizala. Nije bilo lako, ali nisam se žalila.”

Zatvaram oči i duboko uzdišem. Otkako je otišla u mirovinu, kao da je sav njezin svijet stao. Moj brat Ivan živi u Njemačkoj, javlja se jednom tjedno preko WhatsAppa, a sve ostalo pada na mene. Svaki dan ista priča: “Nitko me ne treba, osjećam se kao teret, sve ste me zaboravili.” Ponekad mi dođe da viknem: “Mama, pa ja imam svoj život!” Ali onda me preplavi krivnja. Znam da joj je teško, ali zar nije i meni?

Sjećam se dana kad je tata umro prije tri godine. Sve se promijenilo. Mama je tada još radila u školi, imala je kolegice, djecu, smisao. Sad joj dani prolaze u gledanju turskih serija i brojanju mojih dolazaka. Svaki put kad zakasnim ili ne dođem, to je nova drama. “Zar ti je teško doći jednom tjedno?” pita me dok sjedimo za stolom, a ja gledam u sat jer moram pokupiti Luku iz vrtića.

“Mama, stvarno nije do tebe… Imam previše obaveza. Znaš da radim prekovremeno jer nam fali novca.” Ona odmahne rukom: “Uvijek novac, uvijek posao! A gdje sam tu ja? Zar sam ti samo još jedna obaveza na popisu?” Osjećam kako mi suze naviru na oči. “Nisi, mama… Samo… teško mi je sve uskladiti.”

Ponekad razgovaram s prijateljicom Mirelom o svemu tome. I ona ima sličnu situaciju s ocem koji je nedavno ostao bez posla. “Znaš što mi je rekla psihologinja? Da moramo postaviti granice. Da nije na nama da budemo njihova jedina podrška,” kaže Mirela dok pijemo kavu u kafiću na Trgu bana Jelačića. Klimam glavom, ali osjećam da me grize savjest. “Ali kako postaviti granice kad si odgajan da uvijek pomažeš roditeljima?” pitam je.

Jednog dana, nakon još jedne svađe s mamom, odlučujem sjesti i napisati joj pismo. Pišem joj o tome koliko mi znači, koliko mi je teško gledati je tužnu, ali i koliko mi je teško nositi se sa svim očekivanjima. Pišem joj da mi treba podrška, a ne dodatni teret. Ostavim joj pismo na stolu prije nego što odem na posao.

Te večeri zove me uplakana. “Nisam znala da ti je tako teško… Oprosti, Ana.” Osjećam olakšanje, ali i tugu jer znam da će sutra opet biti isto. Navike se teško mijenjaju.

Prolaze mjeseci. Pokušavam organizirati zajedničke aktivnosti – šetnje po Maksimiru, odlazak na placu subotom, povremeni ručak kod nje. Ali čim nešto ne ide po planu, vraćamo se na staro: “Opet si me zaboravila.” Moj muž Dario često mi kaže: “Moraš misliti i na sebe. Ako izgoriš, nećeš moći pomoći ni njoj ni nama.” Znam da je u pravu, ali osjećaj odgovornosti ne nestaje.

Jednog dana Luka padne i slomi ruku. Dok sjedim s njim u čekaonici na Rebru, mama me zove: “Zašto mi nisi odmah javila? Zar nisam dovoljno važna?” U tom trenutku pucam: “Mama! Sve radim najbolje što mogu! Molim te, prestani!” S druge strane tišina.

Te noći ne mogu spavati. Razmišljam o svemu – o tome kako su nas učili da su roditelji svetinja, kako su nas žrtvovali za nas, kako sada očekuju da im vratimo sve to. Ali što kad to vraćanje postane previše? Gdje je granica između brige i gubitka sebe?

Sutradan odlazim kod nje. Sjedimo za stolom u tišini. Ona prva progovara: “Znam da ti nije lako. I meni nije lako biti sama.” Gledam je i shvaćam koliko je zapravo usamljena. Možda bi joj pomoglo društvo drugih umirovljenika? Predlažem joj odlazak u klub umirovljenika u kvartu. Prvo odbija: “To je za stare babe!” Ali nakon nekoliko tjedana ipak pristaje.

Polako se stvari mijenjaju. Mama upoznaje nove ljude, počinje odlaziti na radionice keramike i povremeno čak zaboravi nazvati me svaki dan. Osjećam olakšanje, ali i tugu – kao da gubim dio nje koji mi je bio poznat cijeli život.

Ipak, još uvijek ima dana kad sve padne u vodu – kad joj nešto nedostaje ili kad se osjeća loše pa opet krene s prigovorima. Ali sada znam reći: “Mama, volim te i tu sam za tebe, ali moram misliti i na sebe.” Nije lako – ni njoj ni meni.

Ponekad se pitam: Jesmo li mi djeca dužni žrtvovati svoj život za roditelje? Gdje prestaje ljubav i počinje teret? Kako vi to rješavate u svojim obiteljima?