Između dvije vatre: Kako sam pokušala popraviti odnos sa svekrvom
“Zar ti stvarno misliš da je more važnije od mene?” Nadine riječi odzvanjale su mi u glavi još dugo nakon što je zalupila vrata našeg stana. Stajala sam u hodniku, držeći ključeve u ruci, a srce mi je lupalo kao da će iskočiti. Goran, moj muž, samo je šutio i gledao u pod. Zrak je bio gust od neizgovorenih riječi i starih zamjerki.
Sve je počelo prije tri mjeseca. Goran i ja smo prvi put nakon pet godina braka odlučili otići na more, sami, bez djece, bez obitelji, bez ikoga. Trebala nam je ta pauza, osjećali smo se iscrpljeno od svakodnevnih obaveza, kredita, posla i stalnog balansiranja između mojih roditelja u Travniku i njegove mame u Zagrebu. Ali, samo tjedan dana prije puta, Nada nas je nazvala.
“Ivana, sinek, znaš da mi plafon curi već mjesecima. Majstor traži 3.000 kuna da to sredi. Možete li mi pomoći?”
Goran ju je pogledao preko stola dok smo večerali. “Mama, znaš da smo štedjeli za ovaj odmor godinama. Ne možemo sad…”
Nada je šutjela nekoliko sekundi. “Znači, more vam je važnije od mene? Dobro.”
Nakon toga više nije zvala. Nije slala poruke, nije dolazila na kavu. Kad smo se vratili s mora, dočekala nas je hladnoća. Goran je pokušavao razgovarati s njom, ali ona bi samo kratko odgovorila: “Nemam vremena.” Ja sam joj nosila kolače koje voli, ali bi ih ostavila netaknute na stolu.
Jedne subote odlučila sam otići sama do nje. Kiša je padala cijeli dan, a ja sam stajala pred njenim vratima s kišobranom i kutijom štrudle od jabuka.
“Nada, mogu li ući?”
Pogledala me ispod oka. “Ako moraš.”
Sjela sam za kuhinjski stol. Zidovi su bili ogoljeni, a iznad sudopera se jasno vidjela mrlja od vlage.
“Znam da si ljuta na nas…” započela sam tiho.
“Nisam ljuta. Samo sam shvatila gdje sam na listi prioriteta.”
Osjetila sam kako mi grlo steže. “Nije to tako… Goran i ja smo stvarno morali otići na taj odmor. Osjećali smo se kao stranci jedno drugome…” Glas mi je zadrhtao.
Nada je uzdahnula. “Ivana, ja sam cijeli život radila za tu obitelj. Kad je Goran bio mali, nisam imala ni za kruh ponekad. Nikad nisam išla na more. Nikad nisam tražila ništa osim malo poštovanja i pomoći kad mi zatreba.”
“Znam… ali ni nama nije lako. Plaćamo kredit za stan, djeca su stalno bolesna…”
“A ja sam sama ovdje!” povisila je glas. “Sama! I kad mi treba pomoć, vi ste na moru!”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Žao mi je… Stvarno mi je žao. Ali ne možemo uvijek birati između sebe i drugih. Nekad moramo misliti i na sebe…”
Nada me gledala nekoliko trenutaka u tišini. “Možda si u pravu. Ali teško je biti sam kad si star. Teško je gledati kako ti sin ima svoj život, a ti ostaješ samo uspomena na prošlost.”
Te večeri vratila sam se kući slomljena. Goran me zagrlio dok sam plakala na njegovom ramenu.
“Možda smo pogriješili,” rekao je tiho.
“Možda jesmo… ali zar nemamo pravo na svoj život?”
Sljedećih tjedana pokušavala sam pronaći način da joj pomognemo. Odrekla sam se novih cipela koje sam željela mjesecima i prodala staru zlatnu narukvicu koju sam dobila od bake za krizmu. Goran je radio prekovremeno, a ja sam uzela nekoliko dodatnih smjena u trgovini.
Mjesec dana kasnije skupili smo dovoljno novca za majstora.
Otišli smo zajedno do Nade s kovertom u ruci.
“Evo, mama… Za plafon,” rekao je Goran tiho.
Nada nas je gledala nekoliko sekundi, a onda su joj oči zasuzile.
“Niste morali…”
“Jesmo,” rekla sam tiho. “Jer si ti dio naše obitelji, ali i mi smo dio tvoje. Moramo se čuvati međusobno, ali i sebe.”
Te večeri sjeli smo zajedno za stol prvi put nakon dugo vremena. Jeli smo štrudlu koju sam donijela prošli put – ovaj put nije ostala netaknuta.
Ali još uvijek osjećam težinu u grudima svaki put kad pomislim na taj izbor između vlastite sreće i tuđe potrebe.
Ponekad se pitam: Je li moguće pronaći ravnotežu između brige za sebe i brige za druge? Ili ćemo uvijek biti razapeti između dvije vatre?