Između dvije vatre: Kako sam pronašla snagu u vjeri kad je sve pucalo

“Opet si zaboravila posoliti juhu, Ivana! Zar ti je toliko teško naučiti kako moj sin voli jesti?” Glas moje svekrve, Dragice, odzvanjao je kuhinjom kao zvono na crkvi u nedjelju ujutro. Ruke su mi drhtale dok sam pokušavala sakriti suze. Pogledala sam prema mužu, Davoru, ali on je samo slegnuo ramenima i nastavio gledati kroz prozor, kao da ga se sve to ne tiče.

Bila sam udata za Davora već četiri godine. Preselila sam iz Osijeka u malo selo kod Travnika, ostavila svoj posao i prijatelje, sve zbog ljubavi. Ali ljubav nije uvijek dovoljna kad se svakodnevno boriš za svoje mjesto pod suncem. Dragica je bila žena s čvrstim stavovima, navikla da se sve radi po njenom. “U mojoj kući vrijede moja pravila,” govorila bi često, a ja bih se osjećala kao gost koji nikad ne smije zaboraviti gdje mu je mjesto.

“Ivana, nisi ti loša cura, ali nisi ti za selo. Moj Davor je uvijek volio jednostavne stvari. Što će njemu tvoje knjige i tvoje ideje?” znala bi reći pred svima. U tim trenucima osjećala sam se kao da mi netko guli kožu sloj po sloj. Pokušavala sam joj udovoljiti, naučiti recepte koje je volio Davor, čistiti kuću na način na koji je ona to radila, ali uvijek bi nešto bilo pogrešno.

Jedne večeri, nakon još jedne svađe oko toga jesam li dovoljno dobro ispeglala Davorove košulje, zatvorila sam se u sobu i počela plakati. Nisam znala kome da se obratim. Moja mama je bila daleko, a prijateljice su imale svoje živote. U tom trenutku sam uzela krunicu koju mi je baka ostavila i počela moliti. “Bože, daj mi snage da izdržim još jedan dan. Daj mi mudrosti da ne izgubim sebe.”

Sljedećih dana pokušavala sam pronaći mir u malim stvarima – jutarnjoj kavi na balkonu, mirisu svježe pokošene trave, osmijehu susjede Amire koja mi je često donosila domaće kolače. Ali svaki povratak u kuću bio je povratak na bojno polje.

Jednog popodneva, dok sam vješala rublje, Dragica mi je prišla tiho. “Ivana, znaš li ti koliko sam ja žrtvovala za ovu kuću? Moj muž je poginuo u ratu, a ja sam sama podizala Davora. Ne mogu gledati kako netko ne pazi na njega kao što bih ja pazila.” Pogledala me prvi put bez ljutnje u očima. “Znam da ti nije lako. Ali ni meni nije.”

Te večeri sam dugo razmišljala o njenim riječima. Možda smo obje bile ranjene na svoj način – ona gubitkom muža, ja gubitkom sigurnosti i doma. Počela sam moliti ne samo za sebe, već i za nju.

“Davor, zar ti ne vidiš koliko mi je teško?” pitala sam ga jedne noći dok smo ležali u krevetu.

“Znam, Ivana… ali to je tako ovdje. Mama je uvijek bila takva. Ne znam što da radim,” odgovorio je tiho.

“Ali ja ne mogu više ovako. Osjećam se kao da nestajem. Ako me voliš, moraš mi pomoći da nađemo rješenje.” Suze su mi klizile niz lice.

Sljedećih dana Davor je počeo više razgovarati s majkom. Nije bilo lako – često bi završili u svađi, ali barem sam znala da pokušava. Ja sam nastavila moliti svaku večer, tražeći snagu da oprostim i sebi i drugima.

Jednog dana Dragica se razboljela. Ležala je u krevetu, slaba i umorna. Ja sam joj donosila čaj i mijenjala obloge na čelu. “Hvala ti, Ivana,” šapnula je jednom prilikom. “Nisam ti to nikad rekla, ali drago mi je što si ovdje. Davor te voli… a i ja te polako učim voljeti na svoj način.”

Tada sam shvatila – možda nikad neću biti savršena snaha po njenim mjerilima, ali mogu biti čovjek koji prašta i voli unatoč svemu. Vjera mi je dala snagu da izdržim kad nisam imala nikog drugog.

Danas, kad sjedimo zajedno za stolom – Dragica, Davor i ja – osjećam mir koji nisam imala godinama. Nije sve savršeno, ali naučila sam da prava snaga dolazi iznutra i odozgo.

Ponekad se pitam: Koliko nas šuti i trpi u svojim domovima? Koliko nas zaboravi moliti kad nam je najteže? Možda baš tada trebamo najviše vjerovati.