Između dvije vatre: Kako sam uvjerila muža da prekine s vlastitom porodicom
“Ne mogu više, Lejla! Ili oni, ili ja!” vikao je Adnan, tresući rukama dok je stajao nasred naše male kuhinje u Sarajevu. Suze su mi navirale na oči, ali nisam ih htjela pustiti pred njim. Već mjesecima sam osjećala kako se zid između nas diže, ciglu po ciglu, svaki put kad bi njegova majka pozvala i počela s kritikama: “Zašto Lejla ne pravi pitu kao ja? Zašto ti više ne dolaziš kući? Šta će ti žena koja ne zna ni kahvu skuhat kako treba?”
Od prvog dana kad smo se vjenčali, znala sam da njegova porodica neće biti lako prihvatiti. Njegova sestra Mirela uvijek je gledala ispod oka, a otac Hamdija je šutio, ali su njegove riječi odzvanjale kroz zidove: “Adnane, porodica je sve. Žena dođe i prođe.” Ali ja nisam htjela biti ta koja će proći. Borila sam se za nas, za našu malu sreću u stanu na Grbavici, gdje smo svako jutro pili kafu uz pogled na Trebević.
Ali svaki vikend bio je isti pakao. Adnan bi ustajao rano, nervozan, već na vratima bi mi dobacio: “Idemo kod mojih. Nemoj opet nešto reći što će ih naljutiti.” A ja bih šutjela, gutala knedle i pokušavala biti nevidljiva. Ali nije pomagalo. Njegova majka bi me uvijek našla: “Lejla, znaš li ti šta znači biti prava žena? Moja sestra u Zagrebu ima snahu koja joj svaki dan pere noge!”
Jedne subote, dok smo sjedili za stolom, Mirela je počela: “Adnane, znaš li da je Lejla rekla mojoj prijateljici da ti nisi dovoljno dobar za nju?” Pogledala sam je u šoku. “To nije istina! Nikad to nisam rekla!” ali niko me nije slušao. Adnan je samo šutio, gledao u tanjir, a ja sam osjećala kako mi srce puca.
Te noći nisam mogla spavati. Okretala sam se po krevetu dok Adnan nije tiho rekao: “Možda su u pravu. Možda ti i ja nismo jedno za drugo.” U tom trenutku sam znala – ili ću ga izgubiti ili ću se boriti.
Sljedećih dana sam skupljala hrabrost. Razgovarala sam s prijateljicama, plakala kod mame na ramenu, ali svi su mi govorili isto: “Lejla, moraš misliti na sebe. Ako te ne poštuju, nikad neće ni tvoj brak.” Ali kako reći Adnanu da mora birati između mene i porodice? U Bosni i Hrvatskoj porodica je svetinja. Značila je sve njemu, ali meni je značio on.
Jedne večeri, dok smo sjedili na balkonu i gledali svjetla grada, skupila sam snagu: “Adnane, volim te više od svega. Ali ne mogu više ovako. Tvoja porodica me uništava. Svaki dan osjećam da sam manje vrijedna. Ako želiš da ostanemo zajedno, moraš postaviti granice. Moraš birati – ili ćemo graditi naš život ili ćeš ostati njihov sin zauvijek.”
Gledao me dugo, oči su mu bile pune bola. “Ne traži to od mene… Oni su mi sve što imam.”
“A ja? Jesam li ti ja ništa?”
Nastupila je tišina. Sutradan je otišao kod njih sam. Vratio se kasno navečer, slomljenog lica. “Rekao sam im da neko vrijeme nećemo dolaziti. Da želim mir sa tobom. Majka je plakala, otac mi je rekao da sam izdajnik. Mirela mi je rekla da više nisam njen brat. Ali… izabrao sam tebe.”
Zagrlila sam ga najjače što sam mogla. Plakali smo oboje. Prvih nekoliko sedmica bilo je teško – telefon je stalno zvonio, poruke su stizale: “Sram te bilo!”, “Kako možeš tako prema majci?”, “Lejla ti je isprala mozak!” Adnan je bio utučen, povučen u sebe. Ponekad bih ga zatekla kako gleda stare slike s porodicom i briše suze.
Ali polako smo počeli disati. Počeli smo izlaziti s prijateljima, putovati do Mostara i na more kod moje tetke u Splitu. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se slobodno.
Ipak, svake noći prije spavanja gledala bih Adnana i pitala se: Jesam li mu uzela previše? Jesam li sebična što sam tražila da prekine s vlastitom porodicom? Nekad ga uhvatim kako krišom piše sestri poruke ili gleda slike roditelja na Facebooku.
Nedavno smo saznali da čekamo bebu. Sreća i strah su se pomiješali u meni. Hoće li naše dijete imati porodicu ili ćemo ostati sami? Hoće li mi jednog dana zamjeriti što sam ga natjerala da bira?
Zato vas pitam – gdje je granica između borbe za vlastitu sreću i poštovanja prema porodici? Jesam li bila hrabra ili sebična? Da li ste vi ikada morali birati između ljubavi i porodice?