Između dvije vatre: Priča o obitelji, ponosu i oprostu
“Ne mogu vjerovati da su to napravili, Ivana! Moj otac… moja majka…” Damir je sjedio na rubu kreveta, stisnutih šaka, pogleda prikovanog za pod. U sobi je mirisalo na kavu koju sam pokušala skuhati da ga umirim, ali ni aroma ni nježnost nisu mogli izbrisati gorčinu iz njegovih riječi.
“Damire, molim te, smiri se. Znaš da ćeš se samo razboljeti od ovoga,” šaptala sam, pokušavajući ga zagrliti. On se trznuo, kao da ga je moj dodir opekao.
Sve je počelo prije mjesec dana, kad su njegovi roditelji – Milena i Zvonko – odlučili prepisati kuću u Mostaru na njegovu sestru Anu. Bez riječi, bez objašnjenja. Samo su nas pozvali na ručak i predali papire Ani, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Damir je ostao bez riječi, a ja sam osjećala kako mi srce tone. Godinama smo pomagali njegovim roditeljima – od renoviranja kuće do brige kad su bili bolesni. Ana je živjela u Zagrebu, rijetko dolazila, ali uvijek je bila njihova mezimica.
“Ivana, znaš li ti koliko sam ja radio na toj kući? Koliko sam puta ostao nakon posla da popravim krov, zamijenim prozore? A sada… sada ništa nije moje!”
Nisam znala što reći. I sama sam osjećala nepravdu, ali nisam željela dolijevati ulje na vatru. Moji roditelji su uvijek bili pravedni prema meni i bratu, dijelili su sve ravnopravno. Nisam mogla razumjeti Milenu i Zvonka.
Sljedećih dana napetost je rasla. Damir je šutio satima, nije spavao, nije jeo. Na poslu je bio odsutan, a kod kuće smo hodali kao po jajima. Naša kćerka Lara počela je osjećati napetost – povukla se u sebe, prestala pričati o školi.
Jedne večeri zazvonio je telefon. Bila je to Ana.
“Ivana, molim te, možeš li razgovarati s Damirom? Ne želim da se ovako završi. Nisam ja tražila kuću! Roditelji su tako odlučili…”
“Ana, razumijem te, ali moraš shvatiti kako se Damir osjeća. On misli da ga vaši roditelji ne vole dovoljno. Osjeća se izdano.”
S druge strane tišina. “Znaš da mama uvijek ima svoje razloge… Možda misli da će Damir uvijek biti tu za njih, a ja sam daleko…”
Nisam znala što reći. U meni se miješala ljutnja i tuga. Sjetila sam se svih onih nedjelja kad smo išli kod Milene i Zvonka na ručak, svih puta kad smo im nosili lijekove ili kupovali drva za zimu. Sada su nas izbacili iz svog života jednim potpisom.
Damir je sljedećeg dana otišao kod roditelja. Vratio se kasno navečer, blijed i slomljen.
“Rekli su mi da sam muško i da ću se uvijek snaći. Da Ana nema nikoga osim njih i da joj žele osigurati budućnost. Rekao sam im da nisu pravedni. Mama je plakala, tata me izbacio iz kuće.”
Nisam mogla vjerovati što čujem. Damir je plakao prvi put otkad ga znam.
Sljedećih tjedana sve se raspadalo. Lara je dobila loše ocjene u školi, ja sam počela imati napade panike. Damir je prestao razgovarati sa mnom. Svaki pokušaj razgovora završio bi svađom.
Jedne večeri sjela sam za stol s njim.
“Damire, moramo nešto poduzeti. Ne možemo ovako dalje. Ako želiš, možemo otići kod psihologa ili barem razgovarati s nekim tko nam može pomoći.”
On me pogledao očima punim boli.
“Ivana, kako da oprostim roditeljima? Kako da nastavim živjeti s tim osjećajem da nisam dovoljno dobar?”
Nisam imala odgovor. Samo sam ga zagrlila i plakala s njim.
Prošlo je nekoliko mjeseci. Polako smo počeli razgovarati o svemu – o boli, o izdaji, o tome kako nastaviti dalje. Lara nam je jednom rekla: “Tata, meni nije važno gdje živimo, samo želim da si ti opet nasmijan.” Te riječi su nas probudile iz noćne more.
Danas još uvijek boli kad prođemo pored kuće u Mostaru. Ali naučili smo nešto važno – obitelj nisu zidovi ni papiri, nego ljudi koji te vole i podržavaju.
Ponekad se pitam: Je li moguće oprostiti onima koji te najviše povrijede? Što biste vi napravili na našem mjestu?