Između dvije vatre: Priča o svekrvi koja me htjela uništiti

“Nećeš ti meni uzeti sina!” Zlata je viknula, a njene riječi odzvanjale su kroz stan kao udarac. Stajala sam u kuhinji, ruke mi se tresle dok sam rezala luk za večeru. Dino je sjedio za stolom, spuštene glave, šutio je kao i uvijek kad bi njegova majka podigla glas. U tom trenutku, znala sam da sam sama.

Nisam odrastala u bogatoj porodici. Moji roditelji, Jasna i Ante, radili su cijeli život da meni i sestri osiguraju normalno djetinjstvo u malom mjestu kraj Mostara. Kad sam upoznala Dinu na fakultetu u Zagrebu, činilo se da je život napokon krenuo mojim putem. Bio je nježan, pažljiv, uvijek spreman pomoći. Njegova porodica, s druge strane, bila je hladna, stroga i uvijek na distanci. Ali nisam mogla ni zamisliti koliko će to postati važno.

Prvi put kad sam došla kod njih, Zlata me odmjerila od glave do pete. “Ti si ta Ivana? Iz Mostara?” upitala je, kao da sam donijela neku bolest. “Da, gospođo Zlata. Drago mi je što smo se upoznale.” Osmjehnula sam se, ali ona je samo okrenula glavu. Taj dan sam prvi put osjetila kako je biti nepoželjna.

Nakon vjenčanja, Dino je predložio da živimo s njegovim roditeljima dok ne skupimo novac za stan. Pristala sam, misleći da će sve biti lakše kad me bolje upoznaju. Ali svaki dan bio je nova borba. Zlata je komentirala sve što radim: “Tako se ne pere suđe. Kod nas se ne baca kruh. Nisi ti za Dinu, on zaslužuje bolje.”

Jedne večeri, dok sam spremala večeru, Dino je došao do mene. “Ivana, molim te, pokušaj biti strpljiva. Mama je takva, ali naviknut će se na tebe.” Pogledala sam ga kroz suze: “Dino, koliko još da izdržim? Osjećam se kao uljez u vlastitom domu.” Samo me zagrlio, ali ništa nije rekao.

Najgore je bilo kad sam ostala trudna. Umjesto radosti, Zlata je rekla: “Nadam se da će dijete ličiti na Dinu, a ne na tebe.” Svaki moj pokret bio je pod povećalom. Kad bih kasnila s ručkom, kad bih zaboravila nešto kupiti, kad bih se nasmijala preglasno – sve joj je smetalo. Počela sam sumnjati u sebe, u svoju vrijednost, u brak.

Jednog dana, dok sam sjedila na balkonu i gledala u prazno, došla je moja svekrva. “Znaš, Ivana, moj sin je mogao imati bilo koju djevojku iz Zagreba. Što misliš, zašto je izabrao tebe?” Pogledala sam je u oči: “Zato što me voli.” Nasmijala se hladno: “Ljubav prođe, a ti ćeš ostati sama.”

Počela je širiti laži o meni. Govorila je susjedima da sam lijena, da ne znam kuhati, da sam neodgojena. Dino je sve više šutio, povlačio se u sebe. Njegova sestra, Marija, počela me izbjegavati. Osjećala sam se kao duh u vlastitom životu.

Jedne noći, nakon još jedne svađe, spakirala sam torbu i otišla kod svojih roditelja. Mama me dočekala u suzama: “Ivana, ne možeš ovako živjeti. Moraš se boriti za sebe.” Tada sam odlučila – vratit ću se, ali neću više šutjeti.

Vratila sam se sljedeći dan. Zlata me dočekala s podignutom obrvom: “Vratila si se? Mislila sam da si otišla zauvijek.” Pogledala sam je ravno u oči: “Ovdje sam zbog Dine i našeg djeteta. Vi i ja ne moramo se voljeti, ali morate me poštovati.”

Od tog dana, svaki put kad bi me pokušala poniziti, odgovorila bih mirno, ali odlučno. Dino je počeo primjećivati koliko me to boli. Jedne večeri, kad je Zlata opet počela s uvredama, ustao je i rekao: “Mama, dosta je. Ivana je moja žena i majka mog djeteta. Ako ne možeš poštovati nju, ne poštuješ ni mene.”

Zlata je zanijemila. Prvi put sam vidjela strah u njenim očima. Marija je došla do mene i tiho rekla: “Žao mi je, Ivana. Nisam znala koliko ti je teško.” Počela sam plakati, ali ovaj put od olakšanja.

Nije bilo lako. Trebalo je mjeseci da se odnosi poprave. Ali kad se rodio naš sin, Luka, Zlata je prvi put uzela dijete u naručje i zaplakala. “Oprosti, Ivana. Nisam znala bolje.”

Danas živimo u svom stanu. Dino i ja smo prošli kroz pakao, ali smo ostali zajedno. Zlata dolazi u posjetu, ali sada zna gdje su granice. Ponekad se pitam: koliko žena u Bosni i Hrvatskoj prolazi kroz isto? Koliko nas šuti, trpi i gubi sebe zbog tuđih očekivanja?

Je li vrijedno žrtvovati svoje dostojanstvo zbog tuđe tvrdoglavosti? Ili je vrijeme da konačno progovorimo i izborimo se za sebe?